Crkve i župe u Đakovačko-srijemskoj biskupiji
Trenutačno Đakovačko-srijemska biskupija ima 178 župa. Do XVIII. stoljeća
osnovano je dvadeset župa. U XVIII. stoljeću (od 1700 - 1799) osnovano je 67
župa, u XIX. stoljeću 29. U XX. stoljeću osnovane su 62 župe (najviše od 1961.
do 2000. godine, 46 župa).
S obzirom na vrijeme gradnje, jedna župna crkva je iz XIII. stoljeća, tri su
iz XIV. stoljeća, 55 je građeno u XVIII. stoljeću, 64 u XIX. stoljeću, a 49 u
XX. stoljeću.
U više od 160 godina turske vladavine nestale su sve dotadašnje crkve, župe i
samostani, a nove gradnje počinju tek nakon njihova izgona.
Trenutačno je u biskupiji 343 crkve. Od toga su 172 župne i 171 filijala. U
Domovinskom ratu stradalo je 138 crkava, a od toga 25 potpuno razorenih.
Crkva
U kanonskoj vizitaciji održanoj 22. rujna 1812. godine možemo pročitati da je
u Gradištu postojala zidana crkva veličine 10 x 4 m, najvjerojatnije građene
1807. godine.
U vizitaciji se spominje:
"Crkva je dosta lijepa, popločana ciglom i presvođena. Ima dvoja vrata, veća
prema jugu, manja na sakristiji prema zapadu. Ima šest prozora. Ograđena je
daskama, osim što su na glavnim vratima dva zidana stupa.
Ima jedan oltar, pričesnu ogradu, propovjedaonicu, klecala, kor i nad njim
toranj. Krstionica je na desno crkve. Ima novi drveni tabernakul, ali pozlaćen.
Tako i ciborij. Lampa gori samo nedjeljom i svecem kao i u drugim župama.
Krstionica je bila tabernakul stare crkve. Nema ispovjedaonice. Sakristija je 2
x 2 m presvođena ciglom, ali bi trebala novi krov. Toranj je zidan i gore ima
kupolu, ali bi se morao popraviti, jer je oluja prije dvije godine bacila kupolu
i križ. U njemu su dva zvona. Veće je kupljeno u Grazu i blagoslovljeno po nekom
ovdje opatu, manje je kupljeno u Zagrebu.
Groblje je dalje od sela, ograđeno. Župnik prati mrtvaca do groblja samo na
molbu župljana.
Župa ima šljivik, 1158 org., koji godišnje crkvi donosi 40 forinti, a nalazi
se uz crkvu. Jedan je ključ od kase kod župnika, kod Kompanije, a jedan kod
Antuna Makarevića.
Križeva ima osam: pred crkvom, na groblju, prema Cerni, Babinoj Gredi, te dva
prema Privlaci i Županji.
Župna je kuća drvena, jako loša. Župnik je dobio sjenokošu 1812. godine, a
zove se Među barama. Lukno kao i u drugim graničarskim župama. Pari ima 401,
udovaca 14, udovica 85. Ti daju polovicu.
Župnik Cernojević pripada šarengradskom samostanu. Djevojke u crkvi pjevaju
iz knjige Sutićeve i Kanižlićeve.
Mihael Peratović i sin mu Andrija imaju ključ od crkve i kase. Svi se ispovijedaju i idu u crkvu, jedino župnik ne zna za dva gospodina,
Lovru Didovića - zastavnika i Grgu Blaževca. Duša ima 1887."
Iz kanonske vizitacije obavljene 27. srpnja 1819. godine saznajemo da je
crkva bila u lošem stanju i da bi je trebalo popraviti. Za to su bili unajmljeni
vještaci koji su procijenili da bi za popravak trebalo 235 forinti, dok je
Regimenta procijenila da bi trebalo 270 forinti (op.a. oko 5400 DEM).
Novost od prethodne vizitacije je da u crkvi ima dosta klupa, a naznačeno je
da je crkveni toranj visok 13 org i da mu je vrh olićen crvenom bojom.
Vizitator napominje da sada od šljivika crkva ima zaradu od samo 15 forinti
za razliku od prošle vizitacije kada je godišnje imala 40. Šljivik je prije
pripadao općini, navodi se, a kasnije ga je ona dala crkvi.
Očito da župnik tada nije imao čak ni uvida u crkvenu blagajnu, jer se na
jednom mjestu ističe kako račune «samo potpisuje».
Vizitator zatiče novu župnu kuću, koja se nalazi preko puta crkve, ali je
«nezgodan raspored soba i prozora» Dalje slijedi:
Ima četiri sobe: za župnika, goste i sluškinju, te jednu blagovaonicu. Za
sluge i kočijaše nema sobe niti posebne kuće, pa moraju ići u sobu sluškinje,
osobito zimi. A ni za kapelana nema sobe. Hodnika malo a tako i kuhinje. Sve je
to zidano, ali zajedno strpano.
Štala je nova, drvena, ali tijesna, isto tako i šupa. Jedino je dobar
svinjac. Kokošinjac slab. Dvorište s vrtom jedva ima četvrt jutra.
Župnik ima dvije neplodne sjenokoši. Prva se zove Mikluševska bara, a susjedi
su joj s istoka Đuro Jovanovac (kbr. 166), i s juga njive više vlasnika, sa
zapada Joso Nikolić (kbr. 90), posjednik istog župnog fundusa koje je nekad
posjedovao župnik Cerne dok je Gradište kao filijala onamo spadalo, a poslije
smrti istoga spada župi Gradište. To je provedeno 1812. godine. Ta sjenokoša ima
dva jutra.
Druga je Lisičak na kraju sela. Susjedi s istoka kuće i dvorišta S. Jovanovac
(kbr. 21), na jugu put, sa zapada općinske oranice, na sjeveru dvorište prije
spomenutog Jovanovca. Ta sjenokoša ima jednu četvrtinu jutra. Obrađuju je
župljani.
Župnik dobiva dvanaest metara hrastovih drva, a ove je godine iz milosti
dobio još šest. No, ni to nije dosta, nego mora kupiti još šest, a sjena mora
kupiti još osam vozova.
Župa ima 433 pari, 1867 duša. Biskup će se na nagovor župnika zauzeti da se
popravi ograda oko kuće.
Groblje je izvan sela, blagoslovio ga je Pavić 21. studenoga 1818. godine.
Dobro je ograđeno.
Križevi kao i prije, osim toga što ima jeda usred polja prema Otoku.
Župnik Piuković je puno nastojao oko gradnje nove crkve. Tako 16. siječnja
1840. godine piše Komandi da u gradištansku crkvu stane samo 400 osoba, a župa
broji 2400. U pismu spominje Piuković kako Gradištanci opravdanje za nedolazak u
crkvu nalaze u njenoj veličini jer im je tijesna. Ističe župnik Piuković kako su
mještani Gradišta kadri izgraditi bez poteškoća novu crkvu jer su im kuće u
kojima žive mahom sve zidane.
Za župnikovanja Mirka Bokonjića uzidana i blagoslovljena župna crkva 1844.
godine.
Poznato je da su se crkve i župne stanove za vrijeme Granice gradile novcem
iz Opće krajiške imovne zaklade odnosno od kamata postojećih obveznica pa je za
pretpostaviti na je novac za gradištansku crkvu namaknut na taj način.
Župna crkva izvana je duga 33 metra, nutarnje dužine 31 metar, a širine 13, 5
metara. Visina zvonika je 47 metara.
U crkvi ima pet oltara: Glavni oltar je Svetog Franje Asiškog, s kipovima
Svetog Josipa s Isusom u naručju i kip Svetog Juraja kako ubija aždaju; Gospin
oltar s kipovima Lurdske Gospe, Svetog Joakima i Svete Ane; oltar Svetoga Marka
s pokrajnjim kipovima Svetog Ilije i Svetog Pavla; Srce Isusovo s pokrajnim
kipovima Srca Marijina i Svete Klare; Sveti Antun s kipovima Svetog Florijana i
Svete Barbare; Isusov grob koji se nalazi u katekumenskom dijelu crkve s lijeve
stane ulaznih vrata, s kipovima Žalosne Gospe i Svetog Ivana.
Svi oltari osim glavnog su drveni, tirolskog stila. Glavni oltar je kameni.
Kapelica Drage Gospe na Kalvariji
Mnogo je Gradištanaca sudjelovalo 1848. i 1849. u ratovima protiv Mađara i
«Pijemonteza» (Talijana) o čemu su starci u selu pričali sve do konca XIX.
stoljeća.
Da se sačuva spomen na spomenute godine podignuli su Gradištanci s župnikom
Šumanovcem spomenik svoje pobožnosti prema Gospi, kapelicu na čast Blaženoj
Djevici Mariji "na brdu" 1850. godine.
Crkvica je duga 6 m i 4 m široka. Uz dozvolu biskupa Josipa Juraja
Strossmayera, župnik Šumanovac svečano ju je blagoslovio trećeg dana Uskrsa
1851. godine.
Pred kapelicom nalazi se mali trijem sa četiri stupa. Iznad trijema diže se
mali kvadratni toranj koji je pokriven u obliku kvadratne piramide, na čijem se
vrhu nalazi mala «jabuka» u koju je usađen metalni križ. Od podnožja do vrha
kapelice ima nešto više od 6 m. U tornju se nalazi malo zvono koje se rabi samo
kada je misa, najčešće na Spasovo i na Veliku Gospu.
Ovamo još i danas, doduše u daleko manjem broju, na blagdan Spasova hodočaste
vjernici obližnjih sela, a nekad je upriličavana svečana procesija koja je
polazila iz župne crkve "na brdo" gdje je bila propovijed i svečana pjevana
sveta misa.
Iako je kapelica blagoslovljena i posvećena Blaženoj Djevici Mariji, njezinom
Uznesenju, Gradištanci i drugi hodočasnici ipak su na ovo mjesto najčešće
dolazili na blagdan Spasova.
Vjerojatno je to zbog toga što susjedna Cerna na blagdan Velike Gospe ima
seoski god na «Dobroj vodi», koji se svečanije slavi nego sv. Mihael, zaštitnik
župe. Izgleda da su gosti bili glavni razlog da su se Gradištanci odlučili da
Spasovo obilježavaju na «Kalvariji».
Naime, prije je na Spasovo bio veliki «vašar», pa su u Gradište dolazili
gosti iz susjednih sela. Vremenom Spasovo je postajalo pravi proštenički dan
cijele okolice. Narod iz susjednih sela znao je u procesijama na taj dan
dolaziti na misu koja se tu održavala.
Međutim, za župnika Hinka Hladačeka, negdje oko 1882. godine, došlo je do
nesuglasja pa i netrpeljivosti između župnika i općinskog vijeća.
Upravitelj župe Fran Martinčević zabilježio je: «Sa nekojim svojim
župljanima, a napose sa općinskim odbornicima i s ljudima koji su oduvijek
željeli voditi u svakom pogledu prvu riječ u selu, župnik Hladaček nije živio u
najvećoj ljubavi. Evo jednog događaja u vezi sa našom Kalvarijom. Gradište je u
to vrijeme imalo na Spasovo uz kapelski god na Kalvariji i veliki vašar. No
jedne godine općinsko vijeće zaključi da se spasovski vašar dokine. Uzrok tome
je bio što Gradištanci nisu željeli taj dan mnogih stranih gostiju i velikog
troška.
Prosecija s Kalvarije vraća se u crkvu
Značajnu ulogu u procesiji imala su školska djeca sa učiteljima (u sredini
Pavo Kovačević, učitelj Mile koji je godinama bio i crkveni orguljaš)
Župnik na to ukine procesiju i svetu misu na Kalvariji, kapelicu zaključa, a
svima okolnim župnicima javi da ne dolaze sa procesijama jer na Spasovo na
Kalvariji više nema mise. Bilo je to ljudima, a napose seoskom načelniku onog
vremena zazorno, pa su poveli borbu o tom pitanju i župnika često tužakali.
Dolazilo je čak do toga da su načelnik i općinari htjeli, a bilo je slučajeva da
su došavši u parohiju, prisiliti župnika da vodi procesiju.
Očito da je ovaj spor imao određene posljedice glede održavanja procesija na
blagdan Spasova. No one su se ipak održavale, zasigurno ne onim intenzitetom ali
ostala je pamtljiva sve do današnjih dana.
Međutim, tek iza Drugog svjetskog rata, državne vlasti pa i uprava sela
počinju otežavali pa i zabranjivati održavanje vjerskih manifestacija, u prvom
redu vjerskih procesija. Od 1945. do 1952. godine, civilne vlasti zahtijevale su
dozvolu. U početku je bilo dostatno prijaviti održavanje takvog skupa (blagoslov
žita, mlada misa i sl.), a kasnije se morala uputiti i zamolba na čije se
rješenje u pravilu dugo čekalo, a bez dozvole župnik je bio strogo kažnjavan
bilo novčanom ili pak zatvorskom kaznom do mjesec dana.
Župe su rijetko dobivale takve dozvole, u većini slučajeva zamolbe su
odbijane, procesije zabranjivane uz obrazloženje iz kojeg se zrcalila «partijska
metodika», kako ovakvi skupovi remete promet.
Od 1952. godine očito se promet jako «remetio» pa su vanjske procesije izvan
ograđenog crkvenog prostora u potpunosti zabranjene.
Od tog vremena nema više organizirane ophodnje niti iz župe a pogotovo ne iz
obližnjih sela na "brdo" Kalvarije.
Pozitivna rješenja bila su rijetkost
Padom komunističkog režima, vraća se polako ova tradicija, ali je očito da su
dugogodišnje rane ostavile duboki trag, pa je teško ili gotovo nemoguće vratiti
u Gradište veliko slavlje i masu hodočasnika koji nekoć s velikim žarom pohodiše
Dragu Gospu na Kalvariji.
Iz drugih župa sada na Spasovo dolazi malo naroda, jedino oni koji u Gradištu
imaju rodbinu dolaze možda redovitije. Ubrzanije sa vraća «vašar», pa na Spasovo
imamo drugi «kirbaj» sa šatrama.
Međutim, dolaskom župnika Asića 15 kolovoza 2000. godine oživljava ova lijepa
tradicija koja polako postaje uobičajena, a Spasovo prava hodočasnička prilika
povratku na ovo poznato prošteničko mjesto.
Zanimljivo je, a što je župnik Josip Lovretić nekoć pripovijedao svećenicima,
da je župnik Šumanovac imao poteškoća glede gradnje kapele. O kojim problemima
je riječ nije znano, ali je poznato da je župnik Šumanovac pozvao uglednog
svećenika Acu Filipovića koji je bio na službi u Gorjanima, da dođe u Gradište
te svojom riječju utječe na župljane.
Očito da je ovaj događaj kod Šumanovca ostavio upečatljiv dojam, što je
rezultiralo ubrzanim napuštanjem Gradišta.
U dogovoru s općinom Topalović je sazidao Kalvariju, podigao je na groblju
zvonik i oveliki željezni križ kao i dvije manje kapelice kod Bosuta i Berave.
Crkva je tada popločana, a postavljen je i veliki luster.
Kada je bila Krizma koja se održavala u župi 5. lipnja 1864. godine imaše
Đuro Streit biskupski posjet. Održana je tada i kanonska vizitacije.
Iz vizitacije saznajemo da je crkvu blagoslovio biskup Strossmayer, a da se
zvonarina plaćala, dok je "pratnja" (misli se najvjerojatnije na sahrane) od
strane svećenika bila besplatna.
Ističe se da je župna kuća izgrađena 1811. godine, da tutorsku službu obavlja
Mato Petković, a zvonari su Ferdo i Ivan Jovanovac.
Ferdo Jovanovac je najvjerojatnije bio zvonar još od 1840. a Mato od 1863.
godine. Za zvonarsku službu dobivali su 12 forinti godišnje.
Izvješćuje župnik Streit biskupa i o rastavljenim parovima u župi. Njih je
bilo desetak, ali je očito da je takva pojava bila u ono vrijeme pravi
"scandalosi" Duša ima 2747. Od 1851. godine ima više za 256.
Za njegove službe u Gradištu podignut je veliki željezni križ pokraj župne
crkve 22. listopada 1865. godine. Toga križa sada više nema na tom mjestu.
Podigao je 28. srpnja 1857. godine četiri velika križa izvan sela, prema
Županji, Otoku i Šurakovcu. Sada nema više tih križeva, a niti spoznaje gdje su
se oni točno nalazili.
Iz župne spomenice saznajemo da je godine 1869. i 1870. podignut mramorni
žrtvenik u župnoj crkvi iz dobrovoljnih priloga župljana i dobročinitelja, a na
čast Svetom Marku evanđelisti. Žrtvenik je blagoslovljen 1870. godine. Međutim,
zanimljivo je kako tog oltara sada nema iako je bio mramoran, a nema ni spoznaje
zašto i kada je uklonjen. No, čašćenje Svetog Marka u obliku oltara je ostalo i
danas, ali na drvenom oltaru koji je 2001. godine dao obnoviti župnik Alojzije
Asić.
Iz župne spomenice saznajemo da je Josip Kuhner dao posvetiti malo zvono i
1899. godine izvesti veće popravke na crkvi koja je tako reći iz temelja
obnovljena troškom od 6 300 forinti. (Op. a. Oko 126 000 DEM).
Godine 1898. podignut je novi oltar po klesaru Hembruhu iz Osijeka, a cijena
mu je bila 3 300 forinti. (Op. a. Oko 66 000 DEM)
Nastojanjem Josipa Lovretića nabavljena su 1904. dva pokrajnja oltara,
Lurdske Gospe i Svetoga Marka, a 1905. oltar Svetog Antuna Padovanskog.
Ovi oltari i danas krase župnu crkvu, poglavito kada ih je 2001. godine
temeljno dao obnoviti župnik Alojzije Asić.
Inače, poduži je popis stvari koje je Lovretić nabavio, kako i sam navodi u
župnoj spomenici:
"Graditelj Holub iz Požege ugradio je 1921. godine ugradio u orgulje dva nova
registra, a cijena je iznosila 13 000 kruna.
Iste godine nabavljeno je i malo zvono, jer su stara zvona bila za vrijeme
rata pod austrougarskom upravom rekvirizirana za topove. Zvono je saliveno iz
bronce u domaćoj ljevaonici Antuna Blazine u Zagrebu. Teško je 125 kg i
posvećeno Svetom Petru apostolu. Zvono je koštalo 20 000 kruna. Godine 1921.
nabavljeno je i veliko zvono posvećeno Svetom Ivanu. Zvono je izliveno u
poznatoj radionici «Strojne tov. In livarne d. d., zvonarna Ljubljana». Zvono je
koštalo 50 750 kruna, a teško je 377, 5 kg.
Orgulje na koru crkve vjenčani su dar Franje Josipa I
Srednje zvono nabavljeno je 1923. godine, također u Ljubljani kod iste
tvrtke. Teško je 180 kg i posvećeno Svetom Pavlu, cijene 40 000 kruna.
Godine 1922. Jakob Fras renovirao je veliki oltar za 8 000 kruna, a pred
krizmu župnik Mitrović dao je obnoviti sve pokrajnje oltare i sve kipove.
Radove je izveo poznati crkveni umjetnik Ludvig Kraus za 12 000 kruna. Ovaj
umjetnik svršio je kiparsku i slikarsku školu u Munchenu i župnik Mitrović bio
je jako zadovoljan učinjenim.
Rekonstrukcija križnog puta, simbola Gradišta
Kako se približavala jubilarna 1925. godina, crkveni odbor se već na početku
1924. godine počeo baviti mišlju o postavljanju znamenja kao uspomene. Tutori
Antun Kadić, Tomo Didović te upravitelj župe Mitrović, jednoglasno su se
sporazumjeli da bi najljepši spomenik bio gradnja novih postaja križnog puta kod
kapelice Majke Božje od milosrđa, jer su stare postaje ionako već bile
dotrajale.
Zaključak odbora priveden je djelu te je još tijekom 1924. godine sagrađeno
lijepih četrnaest kapelica od dvostruko pečene cigle koja je nabavljena u
ciglani u Apatinu. U kapelice je stavljeno četrnaest reljefa koje je izradio
umjetnik Dragutin Hrovat iz Domžala kraj Ljubljane. Postaje - kapelice je gradio
Josip Gosein, građevinski poduzetnik iz Vinkovaca. On je postavio i tri velika
križa od umjetnog kamena pokraj kapelice Drage Gospe.
Izgradnju pet postaja financiralo je pet obitelji (obitelj Hemlinger, Janja
Durakić, Ljuba Salaj, Ivan Čolakovac i Franjica Jovanovac. Isusova tijelo za
srednji križ također je kupila Franjica Jovanovac za 2 000 dinara.
Godine 1932. Mato Čolakovac (Nožarev) želio je u svom dvorištu izgraditi
kapelicu posvećenu Svetom Antunu. No, župnik Franjo Lasser preporučio mu je da
izgradi kapelicu na čast Svetoga Franje jer je i župna crkva posvećena ovom
svecu, a i kirbaj se blizu održavao, na «vašarištu».
Gazda Mato je prihvatio župnikovu ideju. Kip Svetog Franje nabavljen je u
Italiji, a zanimljivost je ta da je Mato Čolakovac prodao jednu kravu kako mi
namaknuo sredstva za kip.
Na ovo mjesto nekada su o blagdanu Markova dolazile procesije, ali se ova
lijepa tradicija napustila.
Kip Presvetog Trojstva
Godine 1935. zasađeni su borovi i «živa» ograda u župnom dvorištu. U centru
sela, preko puta crkve, bila je lipa stara više od sto godina koja se od
starosti srušila. Bio je to idealan prostor za gradnju spomenika.
U tu je svrhu Gregić animirao župljanku Martu Mikinac. Ona mu obećava
potreban novac za gradnju kipa svetog Trojstva. Kipar Ebernart postavlja kip
Presvetog Trojstva a uz njega i kipove sv. Florijana i sv. Antuna.
Kip u početku nije bio ograđen, ali je kasnije nabavljena građa za ogradu.
Tutori Franjo Filipović i Marko Dretvić i još neki župljani postavili su ogradu
oko kipa.
Tada su zasađena i nova stabla, kesteni i lipe, tri bora te klupe za
sjedenje. Svi radovi koštali su 15 000 dinara. (Kip sv. Trojstva 10 000, ograda
i ostalo 5 000 dinara).
Dobrotom župljanki Marice Rugašević i Marte Mikinac podignuta je na «ulicama»
kapelica Svetog Pavla sa željeznom ogradom. Kapelica je blagoslovljena na
zavjetni dan u župi, blagdan svetog Pavla, 30. veljače 1936. godine.
Inače nekada se na ovom mjestu nalazio pravi «vašar».
Kapelica na groblju
Budući da se približavala sveta jubilarna godina, 1300 godina pokrštenja
Hrvata, crkveni odbor već se 1937. počeo baviti mišlju da postavi vidljiv znamen
kao spomenik tom jubileju. Crkveni odbor i općina odlučili su stoga izgraditi
novu kapelu na groblju i tako zadovoljiti veliku želju župljana.
U ljeto 1938. godine kapelica je sasvim dovršena. Blagoslovljena je u
nazočnosti velikog broja vjernika 8. listopada 1938. godine. Blagoslovio ju je
ceranski župnik Živko Kalajdžić. Najviše napora i velike zasluge pri gradnji
kapelice uložio je Franjo Filipović, crkveni tutor. Ovo lijepo zdanje dominira
cijelim brežuljkom, grobljem i okolicom, stvarajući prekrasan vidik idući cestom
od Vinkovaca i Cerne prema Županji. Gradnjom je ispunjena davna želja
Gradištanaca, a ujedno je to nadasve lijepi spomenik na jubilarnu hrvatsku
godinu, 1300-godišnjem pokrštenju Hrvata.
Izgradnja nove sakristije
Prijašnja sakristija bila je dotrajala, zidovi popucani, a krov je
prokišnjavao. Sve su to bili znaci da je trebalo brzo reagirati. To velečasnom
Pavličiću nije bilo teško pa je već u prvom tjednu od svoga dolaska krenuo u
izgradnju nove sakristije.
Izgradnja župnog doma i vjeronaučne dvorane
Godine 1972. iz velike nužde srušen je stari župni dom, i započeta izgradnja
novog. Kišovita godina i druge nedaće ometale su gradnju, tako da su nakon
završetka radova zidovi bili tako vlažni da su se u prostorijama ložile peći ne
bi li na taj način zgradu osušili.
Krajem 1995. godine, pred sam Božić elektrificirana su crkvena zvona te
osposobljen sat na tornju. Zvona su programirana i samostalno se oglašavaju u
jutro, podne i na večer. Cjelokupni radovi iznosili su 15 000 DEM.
Župna crkva novo krovište dobiva krajem 1996. godine. Investicija je koštala
48 200 DEM. Iste godine mijenjane su rine na crkvi i sakristiji, te napravljen
gromobran, a ta obnova stajala je 21 300 DEM.
|
