Vjersko okruženje
Za prvih šest stoljeća kršćanstva u Slavoniji gotovo da i nema pisanih
tragova ili su vrela vrlo oskudna. Nalazimo nešto vijesti o arijanskim borbama u
četvrtom stoljeću, ali je drugih šest stoljeća, vrijeme naseljavanja naših
predaka obavijeno neprozirnom tminom.
Kadgod se govori o hrvatskoj povijesti do XIII. stoljeća pa i dalje, redovito
se obaziremo na prilike zapadnog dijela Hrvatske, a rjeđe možemo pročitati što o
prilikama današnje Slavonije. Razlog je zasigurno u tomu što su Dalmacija i
ostali zapadni krajevi sačuvali iz najstarijih vremena mnogo povijesnih
podataka, dok su dokumenti o sadašnjoj Đakovačko-srijemskoj biskupiji iz tih
vremena većinom uništeni, ponajviše od Turaka.
Slavonija je stalno u povijesti bila vezana uz užu Hrvatsku, dok je Srijem,
poglavito istočni dio, mijenjao gospodare, te na trenutke bivao odcijepljen od
svoje matice. Tako je primjerice bio pod Bugarima od 825. do 1018, te od 1167.
do 1180. godine, pod Bizantom od 1018. do 1071. godine, koncem XI. stoljeća pod
Mađarima i konačno pod ugarskohrvatskim vladarima.
U XI. stoljeću imamo samo spomen Slankamena 1072. i Zemuna 1096. godine. Ovi
krajevi kao i cijela Hrvatska dijele istu sudbinu poslije poraza kralja Petra
Svačića i ujedinjenja pod krunu kralja Kolomana 1102. godine.
Velik dio Slavonije u to vrijeme početka zajedničkog kraljevstva pripada
Vukovskoj županiji. Ona je nastala ukidanjem postojeće starohrvatske društvene
uprave - plemenske duše, a župno mjesto proglašeno je kraljevskim mjestom.
Vukovska županija se prvi put spominje 1220. godine.
Takav razvoj odnosa ima odraza i na crkveno stanje. Pečujska biskupija iz
susjedne Mađarske dobiva crkvenu vlast u Vukovskoj županiji dok je dio oko
Đakova i samo Đakovo u vlasti bosanskog biskupa koji tu i stoluje.
U XII. i XIII. stoljeću stradala je Slavonija sa Srijemom u krvavim borbama s
Grcima, pa u provalama Kumana i Mongola.
To je vrijeme križarskih ratova, papinske velike moći, uvođenje
parlamentarizma u Engleskoj, podizanje češkog i poljskog kraljevstva, postanak
Švicarske, a kod nas vladanje Arpadovića.
Istom se tada pojavljuju kod nas prvi spomeni nekih mjesta, uređenih župa,
utvrđenih gradova i prvih samostana. Dakle, XIII. stoljećem započinje otkrivanje
života crkve u našoj dijecezi, kada je papa Grgur IX. obnovio Srijemsku
biskupiju, a bosanski biskup dobio Đakovo s okolicom.
Bujno cvjetanje vjerskog života u današnjoj Đakovačko-srijemskoj biskupiji u
predtursko doba najbolje se očituje iz mnoštva samostana i velikog broja župa i
crkava. Nažalost, vrijeme je izbrisalo mnoge tragove katoličke prošlost pa je
moralo i u tom pogledu nastati novo uređenje.
Dolaskom Turaka u ove krajeve 1536. godine katolički starosjedioci većinom
napuštaju ognjišta i sele u ondašnje sigurnije krajeve, u Mađarsku, Austriju
itd. Slavonska Posavina, prekrivena nepreglednim šumama, tada je slabo
naseljena. Patarensko pučanstvo tih godina prelazi na Islam Prebjezi se iz Bosne
zbog slabih komunikacijskih veza naseljavaju u blizini rijeke Save. U vrijeme
turske okupacije vjersko stanje u ovim krajevima bilo je veoma teško i
nesigurno.
Patarenstvo (bogumili) kao pogubna društvena pojava u doturskoj Bosni
ostavila je svojih tragova i u našem Međubosuću. Čini se da su patarenski
došljaci najlošije prihvaćeni na gradištanskom području, dobivši ime «Satani»
(po Satanaelu, koji je po njihovom tvorac vidljivog zemaljskog svijeta, a
vjerojatno su nazivani i «Bižić», valjda zbog «bižanja» od dodira s kršćanima).
To se dade zaključiti po gradištanskim nazivima «Satanska» i «Biška sela»
(Gruntovnica, Gradište 1786. god.), a njihovo postojanje potvrđuju i ostali
zemljišni nazivi «Djedin Rastić», «Djedovac», «Djedin», kao i prezime Didović
koje se vjerojatno može dovesti u neku vezu s patarenskim «Didom».
Za razliku od Bosne, gdje su domaći dobrim djelom prešli na islam i time
spasili svoje posjede i osobit položaj u javnom životu, u Slavoniji je kršćanske
vlastele nestalo: nisu prihvatili islam pa im nije više bilo mjesta u njihovoj
djedovini.
Bilo je među kršćanima i drugih nevolja. Crkve su mahom bile porušene i od
njih su ostale tek puste zidine, najvećim djelom bez krova, a u turskom carstvu
nije bilo u načelu dopušteno stare crkve popravljati niti nove graditi, a ako je
nekomu i pošlo za rukom nešto izgraditi, većinom su to bile skromne daščare.
Tek bitkom kod Slankamena, Slavonija se oslobađa turske vlasti, 1691. godine,
poslije 150 godina strahovlade.
Od XVI. stoljeća kada je turskom invazijom poharana zemlja, prestaje prava
crkvena uprava. Slavonija postaje u nekom smislu zemlja misionara, tražeći i
nalazeći od vremena do vremena utjehe kod preostalih redovnika svetog Franje.
Nekada je u Gradištu bila tvrđa koju je smederevski paša zauzeo u srpnju
1536. godine kada je s turskom vojskom polazio prema Đakovu. Od tada je Gradište
ostalo pod turskom vlašću neprekidno do 1688. godine. Ipak nije propalo hrvatsko
katoličko žiteljstvo. Gradište se održalo i tečajem velikog rata koji se vodio s
Turcima 1688 - 1691. godine. Tada se u Gradištu nastaniše i katolički Hrvati iz
napuštenih sela Rožda i Papražja. Gradištu je pripalo i područje na kojem su
nekada bila naselja Veliki i Mali Krašci, na mjestu gdje i danas Gradištanci
imaju svoje «stanove».
Znamo za neke župe kojima je uspjelo da se uglavnom održe kroz cijelo tursko
vrijeme te o njima katkad nalazimo i kratke vijesti. Godine 1581. održan je
sinoda u Bapskoj iz koje je vidljivo postojanje župa Bapska, Dragotin, Gorjani,
Morović, Tompojevci, a postojale su i župe Ivankovo, Nijemci, Otok, Laze,
Vinkovci, Ljuba i Cerna. Ipak, 1664. godine poslije pljačkaškog pohoda Tatara,
propale su sve župe osim Morovićke. U nedostatku svjetovnih svećenika, a i zbog
toga što su Turci jedino dopuštali fratrima držati službu Božju, u ove krajeve
dolaze fratri iz Bosne.
Ostale su župe za turskog vremena imale promjenjivu sudbinu, neko su se
vrijeme održavale ili krajem XVIII. stoljeća zamrle.
Prema popisu katoličkih župa, koji je 1624. godine načinio apostolski vikar
Petar Masarechi, bilo je katoličkog stanovništva u to vrijeme između Dunava,
Bosuta, Vuke i Biđa oko 9000.
U Cerni i šest područnih sela, Šiškovcima, Prkovcima, Retkovcima, Roždu,
Papražju i Gradištu, bilo je 1623. godine oko 1600 katolika, a crkvu prije
Turaka osim Cerne imalo je selo Rožd. Od sela koja su spadala pod tu župu,
Papražje 1680. godine ima 20 kuća, Retkovci 30. Pred tursku katastrofu sama
Cerna je imala oko 80 kuća starosjedilaca, Šiškovci 25, Prkovci 25, Roždje 15, a
Gradište 90.
Iz ovoga je vidljivo da su u turskoj katastrofi od nevolje bili pošteđeni
Ceranci, Šiškovčani i Gradištanci.
Kada su poslije 1700. godine utvrđeni franjevački konvikti, ceranska je župa
potpala pod šarengradski konvikt. Prema popisu iz 1708. godine imala je župa
Cerna sedam sela, a među njima i Gradište.
Znameniti Karlovački mir 1699. godine otvara i po crkvu sretnije doba.
Samostani Male braće se obnavljaju i postaju pravi rasadnici za duhovnu pastvu u
prvoj polovici XVIII. stoljeća. Franjevci vukovskog, iločkog i šarengradskog
samostana početkom XVIII. stoljeća obnavljaju propale župe u Sotinu, Tovarniku,
Cerni, Županji, Otoku i Drenovcima.
Na temelju diplome Leopolda I. od 1703. godine, franjevcima ostaju sve župe i
samostani u osvojenoj Slavoniji. Ovu diplomu je potvrdio i Josip I. godine 1705,
a poslije i Karlo III. godine 1712.
Ljudi su doseljavali u ova «opustošena» sela i preuzimali su ono što bi tamo
zatekli. Krčili su gorostasne šume, stvarali obradiva polja, a imali su pravo
uzeti zemlje koliko su mogli obrađivati.
Gradili su skromne i jednostavne kuće od drveta i zemlje. Budući da su imali
zemlje u izobilju, mogli su uzdržavati mnogo stoke što im je postala glavna
preokupacija uz poljoprivredu, a tako bi trebalo biti i danas zbog plodnosti ove
zemlje.
Početkom XVIII. stoljeća bilo je u Gradištu oko 90 kuća. Selo je 1708. godine
pripadalo pod katoličku župu u Cerni kojoj su tada pripadali i Retkovci,
Prkovci, Šiškovci i još četiri okolišna sela.
Pečujski biskup Franjo Nesselrod 1720. godine u Osijeku svečano proglašava
svoje pravo na župe u našim krajevima jer tu su prije turskog prodora i
okupacije bila četiri arhiđakonata Pečujske biskupije. Te iste godine umro je u
Nijemcima biskup beogradski Luka Natali, a njegov sinovac i generalni vikar don
Andrija Natali javlja u Rim da je ispražnjen vikarijat između Save, Drave i
Dunava. Sada pečujski biskup nije imao više nikakvih zapreka da sjedini ove
krajeve s Pečujskom biskupijom.
Don Andrija Natali zamolio je da ga novi ordinarij potvrdi župnikom župe
Nijemci. On je ujedno poklonio pečujskoj katedrali mitre i dalmatike iz
ostavštine svoga pokojnog strica Luke. Biskup Nesselrod rado je udovoljio don
Andrijinoj zamolbi i povrh toga imenovao ga je svojim izvanjskim vikarom u ovim
krajevima udaljenim od biskupskog središta u Pečuhu.
Kanonske vizitacije filijale Gradište iz 1745. godine iz koje je vidljivo
kolika je bila «mjera» za lukno kod blagoslova kuća
Druga polovica XVIII. stoljeća je u svakom obziru važnija za crkveni život u
našim dijecezama. One su u tom vremenu sjedinjene i povećane, stolni kaptol
obnovljen, veći dio župa osnovan ili pomlađen.
Tek tada možemo govoriti po izvorima zajamčenoj povijesti pojedinih župa jer
ono što je znano iz prijašnjih vremena oskudno je i samo djelomično potvrđuje
postojanje i opstojnost pojedinih župa.
Godine 1773. dolazi do sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije. Nedugo
iza toga, 1780. godine Zagrebačka biskupija ustupa Bosansko-srijemskoj deset
župa sa 55 filijala s oko 30 000 katolika. Pečujska ustupa 17 župa (Ivankovo,
Vukovci, Nuštar, Tordinci, Jankovci, Vukovar, Sotin, Šarengrad, Lovas, Tovarnik,
Nijemci, Otok, Cerna, Županja, Drenovci i Morović) sa 80 filijala i preko 27 000
katolika.
Kanonska vizitacija filijale Gradište iz 1752. godine iz koje je vidljivo da
filijala broji 50 parova, za ispovijed 308, krizmanih je 38, 128 je onih koji se
trebaju krizmati, vizitator nije našao «nevjernih»
Kanonska vizitacija filijale Gradište iz 1752. godine. Iz
vizitacije je razvidno kako u Gradištu žive graničari, 300 odraslih osoba, 135
parova u 90 sklopljenih brakova. Vizitator mještane pod rubrikom nacionalnost
naziva «Slavonci»
Poslije izgona Turaka počeo je novi vjerski život i restauracija župa. Tako
su primjerice osnovane župe Županja 1717, Drenovci 1719, Babina Greda 1785,
Cerna 1786, Bošnjaci 1789, Gradište 1789, Lipovac 1789, Rajevo Selo 1790,
Strošinci 1848, Štitar 1848…
Đakovački biskup Matej Krtica 1782. godine obavlja po prvi puta vizitaciju na
prostorima istočne Slavonije jer je to područje, kako je ranije istaknuto, od
predturskih vremena pa do 1780. godine pripadalo pod upravu Pečujske biskupije u
Mađarskoj.
Početkom XIX. stoljeća svjetovno svećenstvo sve više potiskuje franjevce. U
svom pohodu 1803. godine đakovački biskup Krtica zatječe u iločkom samostanu
samo četvoricu braće, u šarengradskom tri redovnika, dok je u đakovačkom
samostanu bilo nešto više. Mlađa braća obnašala su pastoralnu službu u
Gundincima, Gradištu, Privlaci, Komiži, Lipovcu, Sarvašu, Aljmašu, Vrbanji,
Rajevu Selu, Šumeću i drugdje. Trenutačno Đakovačko-srijemska biskupija ima 178 župa. Do XVIII. stoljeća
osnovano je dvadeset župa. U XVIII. stoljeću (od 1700 - 1799) osnovano je 67
župa, u XIX. stoljeću 29. U XX. stoljeću osnovane su 62 župe (najviše od 1961.
do 2000. godine, 46 župa).
S obzirom na vrijeme gradnje, jedna župna crkva je iz XIII. stoljeća, tri su
iz XIV. stoljeća, 55 je građeno u XVIII. stoljeću, 64 u XIX. stoljeću, a 49 u
XX. stoljeću.
U više od 160 godina turske vladavine nestale su sve dotadašnje crkve, župe i
samostani, a nove gradnje počinju tek nakon njihova izgona.
Trenutačno je u biskupiji 343 crkve. Od toga su 172 župne i 171 filijala. U
Domovinskom ratu stradalo je 138 crkava, a od toga 25 potpuno razorenih.
|
