Vjersko okruženje

[duhovna zvanja] [od filijale do župe] [svećenici] [vjerski objekti] [vjersko okruženje]

 

Za prvih šest stoljeća kršćanstva u Slavoniji gotovo da i nema pisanih tragova ili su vrela vrlo oskudna. Nalazimo nešto vijesti o arijanskim borbama u četvrtom stoljeću, ali je drugih šest stoljeća, vrijeme naseljavanja naših predaka obavijeno neprozirnom tminom.
Kadgod se govori o hrvatskoj povijesti do XIII. stoljeća pa i dalje, redovito se obaziremo na prilike zapadnog dijela Hrvatske, a rjeđe možemo pročitati što o prilikama današnje Slavonije. Razlog je zasigurno u tomu što su Dalmacija i ostali zapadni krajevi sačuvali iz najstarijih vremena mnogo povijesnih podataka, dok su dokumenti o sadašnjoj Đakovačko-srijemskoj biskupiji iz tih vremena većinom uništeni, ponajviše od Turaka.
Slavonija je stalno u povijesti bila vezana uz užu Hrvatsku, dok je Srijem, poglavito istočni dio, mijenjao gospodare, te na trenutke bivao odcijepljen od svoje matice. Tako je primjerice bio pod Bugarima od 825. do 1018, te od 1167. do 1180. godine, pod Bizantom od 1018. do 1071. godine, koncem XI. stoljeća pod Mađarima i konačno pod ugarskohrvatskim vladarima.
U XI. stoljeću imamo samo spomen Slankamena 1072. i Zemuna 1096. godine. Ovi krajevi kao i cijela Hrvatska dijele istu sudbinu poslije poraza kralja Petra Svačića i ujedinjenja pod krunu kralja Kolomana 1102. godine.
Velik dio Slavonije u to vrijeme početka zajedničkog kraljevstva pripada Vukovskoj županiji. Ona je nastala ukidanjem postojeće starohrvatske društvene uprave - plemenske duše, a župno mjesto proglašeno je kraljevskim mjestom. Vukovska županija se prvi put spominje 1220. godine.
Takav razvoj odnosa ima odraza i na crkveno stanje. Pečujska biskupija iz susjedne Mađarske dobiva crkvenu vlast u Vukovskoj županiji dok je dio oko Đakova i samo Đakovo u vlasti bosanskog biskupa koji tu i stoluje.
U XII. i XIII. stoljeću stradala je Slavonija sa Srijemom u krvavim borbama s Grcima, pa u provalama Kumana i Mongola.
To je vrijeme križarskih ratova, papinske velike moći, uvođenje parlamentarizma u Engleskoj, podizanje češkog i poljskog kraljevstva, postanak Švicarske, a kod nas vladanje Arpadovića.
Istom se tada pojavljuju kod nas prvi spomeni nekih mjesta, uređenih župa, utvrđenih gradova i prvih samostana. Dakle, XIII. stoljećem započinje otkrivanje života crkve u našoj dijecezi, kada je papa Grgur IX. obnovio Srijemsku biskupiju, a bosanski biskup dobio Đakovo s okolicom.
Bujno cvjetanje vjerskog života u današnjoj Đakovačko-srijemskoj biskupiji u predtursko doba najbolje se očituje iz mnoštva samostana i velikog broja župa i crkava. Nažalost, vrijeme je izbrisalo mnoge tragove katoličke prošlost pa je moralo i u tom pogledu nastati novo uređenje.
Dolaskom Turaka u ove krajeve 1536. godine katolički starosjedioci većinom napuštaju ognjišta i sele u ondašnje sigurnije krajeve, u Mađarsku, Austriju itd. Slavonska Posavina, prekrivena nepreglednim šumama, tada je slabo naseljena. Patarensko pučanstvo tih godina prelazi na Islam Prebjezi se iz Bosne zbog slabih komunikacijskih veza naseljavaju u blizini rijeke Save. U vrijeme turske okupacije vjersko stanje u ovim krajevima bilo je veoma teško i nesigurno.
Patarenstvo (bogumili) kao pogubna društvena pojava u doturskoj Bosni ostavila je svojih tragova i u našem Međubosuću. Čini se da su patarenski došljaci najlošije prihvaćeni na gradištanskom području, dobivši ime «Satani» (po Satanaelu, koji je po njihovom tvorac vidljivog zemaljskog svijeta, a vjerojatno su nazivani i «Bižić», valjda zbog «bižanja» od dodira s kršćanima). To se dade zaključiti po gradištanskim nazivima «Satanska» i «Biška sela» (Gruntovnica, Gradište 1786. god.), a njihovo postojanje potvrđuju i ostali zemljišni nazivi «Djedin Rastić», «Djedovac», «Djedin», kao i prezime Didović koje se vjerojatno može dovesti u neku vezu s patarenskim «Didom».
Za razliku od Bosne, gdje su domaći dobrim djelom prešli na islam i time spasili svoje posjede i osobit položaj u javnom životu, u Slavoniji je kršćanske vlastele nestalo: nisu prihvatili islam pa im nije više bilo mjesta u njihovoj djedovini.
Bilo je među kršćanima i drugih nevolja. Crkve su mahom bile porušene i od njih su ostale tek puste zidine, najvećim djelom bez krova, a u turskom carstvu nije bilo u načelu dopušteno stare crkve popravljati niti nove graditi, a ako je nekomu i pošlo za rukom nešto izgraditi, većinom su to bile skromne daščare.
Tek bitkom kod Slankamena, Slavonija se oslobađa turske vlasti, 1691. godine, poslije 150 godina strahovlade.
Od XVI. stoljeća kada je turskom invazijom poharana zemlja, prestaje prava crkvena uprava. Slavonija postaje u nekom smislu zemlja misionara, tražeći i nalazeći od vremena do vremena utjehe kod preostalih redovnika svetog Franje.
Nekada je u Gradištu bila tvrđa koju je smederevski paša zauzeo u srpnju 1536. godine kada je s turskom vojskom polazio prema Đakovu. Od tada je Gradište ostalo pod turskom vlašću neprekidno do 1688. godine. Ipak nije propalo hrvatsko katoličko žiteljstvo. Gradište se održalo i tečajem velikog rata koji se vodio s Turcima 1688 - 1691. godine. Tada se u Gradištu nastaniše i katolički Hrvati iz napuštenih sela Rožda i Papražja. Gradištu je pripalo i područje na kojem su nekada bila naselja Veliki i Mali Krašci, na mjestu gdje i danas Gradištanci imaju svoje «stanove».
Znamo za neke župe kojima je uspjelo da se uglavnom održe kroz cijelo tursko vrijeme te o njima katkad nalazimo i kratke vijesti. Godine 1581. održan je sinoda u Bapskoj iz koje je vidljivo postojanje župa Bapska, Dragotin, Gorjani, Morović, Tompojevci, a postojale su i župe Ivankovo, Nijemci, Otok, Laze, Vinkovci, Ljuba i Cerna. Ipak, 1664. godine poslije pljačkaškog pohoda Tatara, propale su sve župe osim Morovićke. U nedostatku svjetovnih svećenika, a i zbog toga što su Turci jedino dopuštali fratrima držati službu Božju, u ove krajeve dolaze fratri iz Bosne.
Ostale su župe za turskog vremena imale promjenjivu sudbinu, neko su se vrijeme održavale ili krajem XVIII. stoljeća zamrle.
Prema popisu katoličkih župa, koji je 1624. godine načinio apostolski vikar Petar Masarechi, bilo je katoličkog stanovništva u to vrijeme između Dunava, Bosuta, Vuke i Biđa oko 9000.
U Cerni i šest područnih sela, Šiškovcima, Prkovcima, Retkovcima, Roždu, Papražju i Gradištu, bilo je 1623. godine oko 1600 katolika, a crkvu prije Turaka osim Cerne imalo je selo Rožd. Od sela koja su spadala pod tu župu, Papražje 1680. godine ima 20 kuća, Retkovci 30. Pred tursku katastrofu sama Cerna je imala oko 80 kuća starosjedilaca, Šiškovci 25, Prkovci 25, Roždje 15, a Gradište 90.
Iz ovoga je vidljivo da su u turskoj katastrofi od nevolje bili pošteđeni Ceranci, Šiškovčani i Gradištanci.
Kada su poslije 1700. godine utvrđeni franjevački konvikti, ceranska je župa potpala pod šarengradski konvikt. Prema popisu iz 1708. godine imala je župa Cerna sedam sela, a među njima i Gradište.
Znameniti Karlovački mir 1699. godine otvara i po crkvu sretnije doba. Samostani Male braće se obnavljaju i postaju pravi rasadnici za duhovnu pastvu u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Franjevci vukovskog, iločkog i šarengradskog samostana početkom XVIII. stoljeća obnavljaju propale župe u Sotinu, Tovarniku, Cerni, Županji, Otoku i Drenovcima.
Na temelju diplome Leopolda I. od 1703. godine, franjevcima ostaju sve župe i samostani u osvojenoj Slavoniji. Ovu diplomu je potvrdio i Josip I. godine 1705, a poslije i Karlo III. godine 1712.
Ljudi su doseljavali u ova «opustošena» sela i preuzimali su ono što bi tamo zatekli. Krčili su gorostasne šume, stvarali obradiva polja, a imali su pravo uzeti zemlje koliko su mogli obrađivati.
Gradili su skromne i jednostavne kuće od drveta i zemlje. Budući da su imali zemlje u izobilju, mogli su uzdržavati mnogo stoke što im je postala glavna preokupacija uz poljoprivredu, a tako bi trebalo biti i danas zbog plodnosti ove zemlje.
Početkom XVIII. stoljeća bilo je u Gradištu oko 90 kuća. Selo je 1708. godine pripadalo pod katoličku župu u Cerni kojoj su tada pripadali i Retkovci, Prkovci, Šiškovci i još četiri okolišna sela.
Pečujski biskup Franjo Nesselrod 1720. godine u Osijeku svečano proglašava svoje pravo na župe u našim krajevima jer tu su prije turskog prodora i okupacije bila četiri arhiđakonata Pečujske biskupije. Te iste godine umro je u Nijemcima biskup beogradski Luka Natali, a njegov sinovac i generalni vikar don Andrija Natali javlja u Rim da je ispražnjen vikarijat između Save, Drave i Dunava. Sada pečujski biskup nije imao više nikakvih zapreka da sjedini ove krajeve s Pečujskom biskupijom.
Don Andrija Natali zamolio je da ga novi ordinarij potvrdi župnikom župe Nijemci. On je ujedno poklonio pečujskoj katedrali mitre i dalmatike iz ostavštine svoga pokojnog strica Luke. Biskup Nesselrod rado je udovoljio don Andrijinoj zamolbi i povrh toga imenovao ga je svojim izvanjskim vikarom u ovim krajevima udaljenim od biskupskog središta u Pečuhu.
Kanonske vizitacije filijale Gradište iz 1745. godine iz koje je vidljivo kolika je bila «mjera» za lukno kod blagoslova kuća
Druga polovica XVIII. stoljeća je u svakom obziru važnija za crkveni život u našim dijecezama. One su u tom vremenu sjedinjene i povećane, stolni kaptol obnovljen, veći dio župa osnovan ili pomlađen.
Tek tada možemo govoriti po izvorima zajamčenoj povijesti pojedinih župa jer ono što je znano iz prijašnjih vremena oskudno je i samo djelomično potvrđuje postojanje i opstojnost pojedinih župa.
Godine 1773. dolazi do sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije. Nedugo iza toga, 1780. godine Zagrebačka biskupija ustupa Bosansko-srijemskoj deset župa sa 55 filijala s oko 30 000 katolika. Pečujska ustupa 17 župa (Ivankovo, Vukovci, Nuštar, Tordinci, Jankovci, Vukovar, Sotin, Šarengrad, Lovas, Tovarnik, Nijemci, Otok, Cerna, Županja, Drenovci i Morović) sa 80 filijala i preko 27 000 katolika.
Kanonska vizitacija filijale Gradište iz 1752. godine iz koje je vidljivo da filijala broji 50 parova, za ispovijed 308, krizmanih je 38, 128 je onih koji se trebaju krizmati, vizitator nije našao «nevjernih»
Kanonska vizitacija filijale Gradište iz 1752. godine. Iz vizitacije je razvidno kako u Gradištu žive graničari, 300 odraslih osoba, 135 parova u 90 sklopljenih brakova. Vizitator mještane pod rubrikom nacionalnost naziva «Slavonci»
Poslije izgona Turaka počeo je novi vjerski život i restauracija župa. Tako su primjerice osnovane župe Županja 1717, Drenovci 1719, Babina Greda 1785, Cerna 1786, Bošnjaci 1789, Gradište 1789, Lipovac 1789, Rajevo Selo 1790, Strošinci 1848, Štitar 1848…
Đakovački biskup Matej Krtica 1782. godine obavlja po prvi puta vizitaciju na prostorima istočne Slavonije jer je to područje, kako je ranije istaknuto, od predturskih vremena pa do 1780. godine pripadalo pod upravu Pečujske biskupije u Mađarskoj.
Početkom XIX. stoljeća svjetovno svećenstvo sve više potiskuje franjevce. U svom pohodu 1803. godine đakovački biskup Krtica zatječe u iločkom samostanu samo četvoricu braće, u šarengradskom tri redovnika, dok je u đakovačkom samostanu bilo nešto više. Mlađa braća obnašala su pastoralnu službu u Gundincima, Gradištu, Privlaci, Komiži, Lipovcu, Sarvašu, Aljmašu, Vrbanji, Rajevu Selu, Šumeću i drugdje. Trenutačno Đakovačko-srijemska biskupija ima 178 župa. Do XVIII. stoljeća osnovano je dvadeset župa. U XVIII. stoljeću (od 1700 - 1799) osnovano je 67 župa, u XIX. stoljeću 29. U XX. stoljeću osnovane su 62 župe (najviše od 1961. do 2000. godine, 46 župa).
S obzirom na vrijeme gradnje, jedna župna crkva je iz XIII. stoljeća, tri su iz XIV. stoljeća, 55 je građeno u XVIII. stoljeću, 64 u XIX. stoljeću, a 49 u XX. stoljeću.
U više od 160 godina turske vladavine nestale su sve dotadašnje crkve, župe i samostani, a nove gradnje počinju tek nakon njihova izgona.
Trenutačno je u biskupiji 343 crkve. Od toga su 172 župne i 171 filijala. U Domovinskom ratu stradalo je 138 crkava, a od toga 25 potpuno razorenih.

[duhovna zvanja] [od filijale do župe] [svećenici] [vjerski objekti] [vjersko okruženje]

© 2002 - 2005   www.gradiste.com  Sva prava zaštičena - inače bi moglo biti po tamburi !