html> Svećenici

 

Svećenici

[duhovna zvanja] [od filijale do župe] [svećenici] [vjerski objekti] [vjersko okruženje]

 

Koliko smo puta čuli ili pročitali kako je svećenstvo "starog kova" bilo nesuvremenih nazora i pogleda na svekoliki, posebice društveni život mjesta u kojem su službovali. Obično se o njima govorilo i pisalo kao zaostacima prošlosti u svojim zabitim selima bez zanimanja ili poticaja za boljitak, a često se sasvim neopravdano naglašavao njihov tobože lagodan život, pozivajući se pritom na ubiranje lukna, blagoslov kuća i sl.
Međutim, čitajući njihove zapise iz kojih je razvidna upravo suprotna situacija, potpuno neopravdano zvuči kritika ljudi koji očito vidješe samo jednu stranu medalje.
Doduše, bili su onovremeni svećenici, misleći pri tome na prve svećenike od osnutka župe u Gradištu, pomalo samozatajni i prilično povućeni pred javnošću. Često se u svojoj skrovitosti nisu željeli isticati, a i kad jesu često je, gotovo redovito njihov glas bio zabranjivan.
Da je tomu tako može posvjedočiti i činjenica da većina Gradištanaca nije čula ili im slabije odzvanjaju u ušima imena župnika poput Mate Topalovića ili Andrije Šumanovca. Smatram da je najveći razlog tomu zatiranje njihova djelovanja kao velikih katoličkih uglednika. Oni učiniše iznimno mnogo, puno ne samo za gradištanske uvjete, već za cjelokupnu vjeru i kulturu u Hrvata.
Često su sredstva priopćavanja, posebice tisak, bili lišeni njihovih uradaka, a većina svećenika kada bi i mogli objaviti svoj rad u kojem poznatom časopisu, nisu to držali toliko neophodnim kao potvrdu svoga uspjeha.
Unatoč skromnosti, tko može poreći njihove neprocjenjive zasluge?
Nadamo se da će i objavljivanje ove knjige značajno doprinijeti kako bi svećenici sa svojim vjernim župljanima zauvijek bili u sjećanjima i budili u nama nadu i misao kakav treba biti čovjek koji uči drugog čovjeka da bude čovjek.
Prvi župnik u Gradištu, nakon osnutka župe bio je franjevac Tobija Cernojević. Rođen je 19. srpnja 1749. godine. Krsno ime mu je Nikola. Otac mu je bio poručnik. Učio je Cernojević kod jezuita u Požegi, a onda u Iloku, Petrovaradinu i Našicama kod franjevaca. Službovao je prije Gradišta u Valpovu i Nijemcima.
Znao je hrvatski, latinski i njemački jezik. Iznimno kvalitetno vodio je Matice krštenih koje se i danas čuvaju u Državnom arhivu u Osijeku.
Pretpostavlja se da je umro u Gradištu 12. studenoga 1817. godine
Poslije Tobije Cernojevića u župu dolazi dijecezanski svećenik, plemeniti Mijat Piuković. Rođen je 3. siječnja 1787. godine u Matoviću kod Bača. Učio je u Subotici, Pečuhu, Segedinu i Đakovu. Ređen je za svećenika 4. travnja 1810. Službovao je u Brodu, Vrpolju, Podcrkavlju, Babinoj Gredi, a u Gradištu župnikovao punih 25 godina. Znao je hrvatski, latinski, mađarski i malo njemačkog jezika.
Pouzdano znamo da je Mijat Piuković sahranjen u Gradištu 28. studenog 1842. godine jer smo na gradištanskom groblju pronašli mjesto gdje je sahranjen. Doduše teško ali ipak pouzdano smo «dešifrirali» potpis na kamenoj ploči staroj 160 godina, a plemeniti župnik Piuković zaslužuje daleko veću pozornost župljana pa je za nadati se kako će njegov grob biti u skoroj budućnosti značajnije obnovljen.
Poslije Mijata Piukovića u župu dolazi Mirko Bokonjić. Rođen je 8. prosinca 1800. godine u Pleternici. Za svećenika je ređen 18. rujna 1824. u Đakovu.
Za njegova je župnikovanja uzidana i blagoslovljena župna crkva 1844. godine.
Nakon njega u župu dolazi Stjepan Krmelić, koji je u Gradištu boravio jako kratko, od 18. rujna do 13. studenoga 1844. godine.
U župu tada dolazi Andrija Šumanovac. Rođen je u Bošnjacima 30. studenoga 1801. godine. Pučku školu završio je u svom rodnom selu, a gimnaziju u Vinkovcima. Godine 1820. stupio je u đakovačko sjemenište gdje je dvije godine studirao filozofiju i jednu godinu teologiju, 1823. godine poslan u Peštu gdje je 1827. godine svršio bogosloviju te 21. listopada iste godine zaređen za svećenika. Mladu misu služio je 15. studenoga u rodnim Bošnjacima.
Službovao je kao kapelan u Vrpolju, te je u tom razdoblju završio poslijediplomski studij te biva promaknut u doktora teologije. Imenovan je profesorom filozofije u biskupijskom liceju u Đakovu gdje je bio tri godine, a poslije postaje i profesor dogmatike
Godine 1835. postao je senior i profesor crkvene povijesti i prava. Živjevši četrnaest godina kao profesor, imenovan je župnikom u Gradištu, 12. studenoga 1844. godine.
Dr. Andrija Šumanovac koji je bio predavač Strossmayeru, Tordincu, Topaloviću, posebna je svijetla točka župe Gradište i cijele biskupije. Po svom nadaleko poznatom znanju i uzoritom svećeničkom zvanju pokušavao
je župu preporoditi, a kako je 1851. godine postao dekan, nastojao je to učiniti na čitavom prostoru dekanata. Kao učen i praktičan teolog, bijaše zamašnjak cijelog vjerskog života onog vremena. Prvi daje inicijativu, a Ordinarijatu su njegove zamisli služile kao primjer djelovanja za cijelu biskupiju. U tom smislu poglavito se istakao glede kršćanskog nauka, primijenjenog u crkvi, školi i putem obrednika, misija, crkvenog pjevanja.
U to vrijeme u Županji je bio župnik Antun Čović, u Štitaru Adalbert Knežević, u Cerni Ivan Ferber i Mijo Anaković, u Retkovcima Sigmund Emanović, u Ivankovu Daniel Pachman. Sve su to bili odličnici, ljudi iskustveni i uključeni u tijekove svog vremena. Oni su čitali stranu literaturu, koristili se inozemnim časopisima. Tako pod utjecajem Šumanovca primaju njemačke časopise, te upoznavaju nove pastoralne smjernice koje su nastojali provesti u našim krajevima.
Poučen primjerima drugih katoličkih naroda, uvidio je on potrebu ustroja posebnih vjerskih udruga koje će davati duhovnim pastirima odlučujuću potporu. Već na prvoj koroni 1853. godine upozorava svoje kolege na rašireni pokret u Zagrebačkoj nadbiskupiji osnivanja bratovština Vječnog Ružarija. Šumanovac ističe u prvom referatu potrebitost novih bratovština koje će donijeti veliku korist već time što će se vjernici udružiti te svojim životom i molitvama pokazivati primjer drugima.
Djelovanje župnika Šumanovca ostavilo je blagoslovne tragove i spasonosne plodove žive vjere i kršćanskog življenja. Njegova revnost, rad, red, uzornost, pa i strogost kojom je bdio i pazio da se opačina izbjegava, a dobro promiče ostaje nezaboravna
ubaciti sliku
Od 1. studenog 1855. godine župnik postaje Mato Topalović. Rodio se 9. rujna 1812. godine u selu Zdencima kod Broda, školovao se u Brodu, gimnaziju završio u Vinkovcima.

Više o OTKRIVANJU SPOMEN OBILJEŽJA M.TOPALOVIĆU

Pošto je bio marljiv i vrijedan, primi ga đakovački biskup Sučić u sjemenište, gdje se zajedno našao s Josipom Jurajom Strossmayerom i Jurajom Tordincem. Zajedno su bili u sjemeništu u Pešti, gdje su se susreli s Stjepanom Ilijaševićem, Franom Kurelcem i Miroslavom Dražićem pa su ova poznanstva utjecala na čitav njegov život.
Mato Topalović ređen je 17. srpnja 1837. godine. Služio je kao vojni kapelan kod jedne krajiške pukovnije u Italiji, zatim u Trnavi, Vinkovcima, te službovao kao profesor u Đakovu.
Bolovao je tri godine od sušice i umro u pedesetoj godini života, 26. travnja 1862. godine. Kako je prijateljevao s đakovačkim biskupom J.J. Strossmayerom, ovaj mu podiže mramorni spomenik u znak bratimskog svećenstva i prijateljske ljubavi na njegovom grobu.
Poslije Josipa Kuhnera od 23. listopada 1902. upraviteljem župe imenovan je Josip Lovretić.
Josip Lovretić rođen je u Otoku 30. lipnja 1865. godine kao sedmo dijete učitelja Antuna i majke Đenke. U Privlaci je završio tri razreda pučke škole, a od 1874. godine pohađa školu u Vinkovcima. U Zagrebu 1875. polazi gimnaziju te biva primljen u plemićki konvikt. Završava gimnaziju 1882. godine. Nakon srednjeg škole upoznaje roditelje o svojoj želji da upiše bogosloviju. Tijekom 1884. ozbiljno se razbolio pa dolazi kući a zbog bolesti nikada nije služio vojsku.
Za svećenika je ređen 25. veljače 1888. godine. Kao kapelan službovao je u Županji, Mitrovici, Vrpolju. Godine 1890. imenovan je prebendarom katedrale i ravnateljem biskupske tiskare u Đakovu. Tu ostaje do 1902. godine kada dolazi za gradištanskog župnika.
Od biskupa Krupca imenovan je konzisterijalcem s pravom nošenja ljubičastog pojasa stekavši tako naslov počasne titule, začasnog kanonika.
Lovretić još djeluje u vrijeme kada su se liturgija i drugi obredi obavljali na latinskom jeziku. Narod jednostavno zato što nije puno toga razumio nije niti aktivno mogao u liturgiji ni sudjelovati na način kao što to čini danas. Jedini način da vjernici budu aktivni bilo je da se odjenu u određeno ruho, odnosno boje već prema određenim pravilima kroz crkvenu godinu.
No, do narodne nošnje teško se dolazilo, što je Lovretiću bilo znano, pa je nesebično pomagao svima kako bi došli do nošnje te na taj način aktivno sudjelovali u liturgiji a i u ostalom vjerskom i društvenom životu. Osobno je kupovao zlato u Beču te darovao veziljama, kreirajući modele i simbole koji su uglavnom bili vjerski i potekli iz naroda.
Josip Lovretić dopisivao se sa privlačkim učiteljem Martinom Budišićem (1898 - 1965).
Tako jedno pismo sadrži opise Lovretićeva župnikovanja u Gradištu. U knjizi «Josip Lovretić - Prilozi sa znanstvenog kolokvija 1998.», u prilogu Martina Grgurovca nalazi se prijepis nekih dijelova pisma:
Svršetkom 1902 doselio sam se u Gradište, a moji su me župljani nemilo dočekali, jer je pokojni Marko Blažević, po školama mlađi godinu dana od mene, rođen u Gradištu a službujući u zagrebačkoj nadbiskupiji, zamolio Štrosmajera da ga primi u biskupiju nadajući se da će tako postati župnik u Gradištu gdje mu je otac bio načelnik. (Svećenik se najvjerojatnije zvao Marko Blaževac, tijekom povijesti nije bilo načelnika općine prezimenom Blažević, pogreška kod prijepisa izvornog teksta, op. a.). Biskup ga odbije a ja dođem stranac među tuđe. Moram pak reći da mi je milije da su me odma bez razloga zamrzili, nego da smo se poslije budi za što skosili i zamrzili. Ovako je omraza bila bez razloga.
Svoj narodoopisni posao počimam u Gradištu tim, što sam odma obnovio već skoro posve odnemareno narodno odijevanje…
Grgurovac dodaje: Odmah po dolasku uvodi nova crkvena prava i dužnosti. Postupno se to odnosi na postupno ukidanje polugrađanskog odijela koje se uvuklo u narod, i župljani ga ne smiju dalje kupovati i obnavljati. On propisuje i dane, crkvene blagdane i druge svečanosti, u kojima se mora nositi narodno odijelo:
Cure spremite u red
tkogod pohodi župnika bilo službeno, bilo radi prijateljskog sastanka, mora doći u narodnom odijelu; ili: Osim mladenke svi ostali svati u crkvu mogu ući samo ako su u narodnom odijelu; ili… koji donose novorođene na krštenje, moraju biti narodno obučeni.
«Osim ovima, Lovretić je sličnim naredbama precizirao nošenje svih vrsta narodnog ruha u različitim prilikama, posebno koje će nositi djevojke, a koje žene. U takvoj politici narodnog odijevanja imao je velikih otpora. Osjećajući sve veći otpor, potužio se ženi - majčinoj pomoćnici: «Gospoja, ja naređujem djevojkama da nose narodno. Pa što to vrijedi? Pet redova u crkvi će se djevojački bijeliti, a po crkvi će klečati žene kao da su čavke popadale?» Ona odmahne rukom podrugljivo i veli: «Ne pazite Vi na žene. Cure drže modu. Kad žene vide kako se cure odijevaju i one će tako za njima». Tako je i bilo.
Poslije sam svakoj snaši dao zlata da si naveze zavoj jer su se Gradištanke vrlo malo zavijale u zlato, a iza toga sam sve do rata svakoj mladenki koja bi došla na uvid, dao zlataru, pa je tako odma imala jedan zavoj od svekrvina a drugi od mojega zlata. Kako su se snaše volile zavijati uz šamije iz dućana, crne s crvenim grančicama (to nisu kao one privlačke turske šamije), dao sam nekima zlata da navezu zlata grančice po tim šamijama i bilo je vrlo lijepo. A bilo je i jeftino. Marama je stajala 1 krunu a zlato koje se vrlo jeftino dobavljalo 25 nov. po cijeli zlatni zavoj 75 nov. jer ja sam nastojao da snizim troškove, a uzvisim ljepotu odijevanja, da bude sve jeftinije i ukusno.
Zapostavlja svoj književni i istraživački rad te objavljuje samo dvije crtice u Narodnoj obrani 1903. godine; tek će se poslije 1910. vratiti prijašnjem književnom i etnografskom poslu. Do tada je potpuno okrenut crkvenom i duhovnom životu.
Učio sam narod kršćanski nauk da su cijeli katekizam i Bibliju znali svi odgovarati u jedan glas. Na moja pitanja pjesama su znali preko 200 melodija ( iz pisma Balentoviću).
Za svoje pjevanje kaže:
Ja nisam pjevač. Od malena do 18. godine imao sam glas i ugodne boje i nedostižne visine, a kada sam 1883. stupio u sjemenište, nisam više mogao pjevati. To je trajalo do 1902. Bilo je tako da sam 18 godina mogao pjevati a 18 nisam. Kada sam došao u Gradište povratilo mi se grlo, premda ni traga nije bilo onom zvonu glasa.
Opazio sam samo, da u Gradištu pjevaju djevojke visinom moga glasa, a što mi se najviše sviđalo i što je jedinstveno u Slavoniji, ni žene ni djevojke ne prate u pjevanju, već svi pjevaju prvi glas.
Lovretić od početka nije bio Gradištancima snošljiv a može se reći da su ga mnogi i mrzili. No, krajem njegova boravka taj se odnos počeo mijenjati pa su ga počeli uvažavati i diviti mu se. Imali su za to velikih razloga: cjelokupni duhovni život bio je na velikoj razini, što i danas nakon toliko godina pričaju starije bake u selu, a i one su o Lovretiću puno pohvalnog čule od svojih roditelja; obnovljeno je narodno odijelo, crkva je obilovala misnim ruhom…
Župnici u Gradištu, od Tobije Cernojevića do Alojzija Asića sa svojim vjernicima sklonostima i sposobnostima sudjelovali su i sudjeluju u izgradnji društva svjesno i odgovorno, svoju vjeru i domovinu držeći općim dobrom i zajedničkom sudbinom, u svijetlu etičkih načela gradili su i grade svijest o zajedničkom dobru i osobnoj odgovornosti.
Nama, budućim naraštajima ostavili su vjerske objekte kao trajne spomenike vjerske i kulturne uljudbene civilizacije, ali i ideju vodilju o tomu kakav treba biti čovjek koji podučava drugog čovjeka da bude čovjek.
Nijedan mraz ne može uništiti sav rod, preživi bar jedan plod. Tako su nam i svećenici novije generacije predvođeni župnikom Asićem s vjernim gradištanskim pukom, kotač zamašnjak u novom tisućljeću i jamac opstanka velikih obljetnica župe Svetoga Franje Asiškog u Gradištu.

SVEĆENICI NA SLUŽBI U GRADIŠTU

IME I PREZIME

VRIJEME ŽUPNIKOVANJA

 

ROĐEN

REĐEN ZA SVEĆENIKA

UMRO

TOBIJA CERNOJEVIĆ

1790. – 1818.

?

?

?

MIJAT PIUKOVIĆ

1818. -  1843.

3. 1. 1787.

MATOVIĆ KOD BAČA

4. 4. 1810.

ĐAKOVO

28. 11. 1842.

MIRKO BOKONJIĆ

1843. – 1844.

8. 12. 1800.

PLETERNICA

18. 9. 1824.

ĐAKOVO

11. 9. 1870.

NOVAK, SADA BAPSKA

STJEPAN KRMELIĆ

9/1844. – 11/1844.

15. 4. 1800.

STUBICA

7. 8. 1825.

ĐAKOVO

29. 10. 1854.

KLAKAR

ANDRIJA ŠUMANOVAC

1844. – 1855.

30. 11. 1801.

BOŠNJACI

22. 10. 1827.

ĐAKOVO

2. 7. 1873.

BOŠNJACI

ADAM BOROVAC

7/1855. – 11/1855.

11. 12. 1817.

OSIJEK

14. 12. 1840.

ĐAKOVO

6. 2. 1890.

HRTKOVCI

MATO TOPALOVIĆ

1855. – 1862.

9. 9. 1812.

ZDENCI, Ž:PODCRKAVLJE

27. 7. 1837.

ĐAKOVO

26. 4. 1862.

GRADIŠTE

BOŽO TOPALOVIĆ

4/1862. – 10/1862.

26. 11. 1835.

ZDENCI,

Ž: PODCRKAVLJE

24. 6. 1859

ĐAKOVO

22. 6. 1895.

GORJANI

ĐURO STREIT

1862. – 1873.

24. 4. 1826.

OSIJEK III

8. 7. 1849.

VALPOVO

11. 5. 1899.

ĐAKOVO

HINKO HLADAČEK

1873. – 1890.

10. 7. 1837.

ZEMUN

18. 7. 1862. ĐAKOVO

27. 10. 1891. VUKOVAR

JOSIP KUHNER

1890. – 1902.

9. 7. 1847. JARMINA

14. 9. 1872 ĐAKOVO

20. 10. 1902. GRADIŠTE

JOSIP LOVRETIĆ

1902. – 1920.

30. 6. 1865.

OTOK

25. 2. 1888. ĐAKOVO

27. 10. 1948. ČARDAK (BiH)

ĐURO MITROVIĆ

1920. – 1926.

18. 4. 1895. BERAK

9. 6. 1918. ĐAKOVO

4. 12. 1947. SEMELJCI

FRANJO MARTINČEVIĆ

1926. – 1929.

16. 7. 1893. BOSANSKI BROD

12. 12. 1915. ĐAKOVO

18. 5. 1959. PETROVARADIN III.

FRANJO LASSER

1929. – 1932.

7. 5. 1878. DOLGA BRDA, Ž:PREVOLJE (SLO)

1902. CELOVEC

15. 3. 1935. TOMPOJEVCI

MATO KRETONIĆ

1932. – 1934.

4. 12. 1898. BUDROVCI, Ž: PIŠKOREVCI

31. 8. 1924. ĐAKOVO

5. 4. 1934. ĐAKOVO

KAZIMIR KELIĆ

4/1934. – 7/1934.

8. 4. 1908. FORKUŠEVCI

24. 7. 1932. ĐAKOVO

18. 8. 1982. ĐAKOVO

KAZIMIR GREGIĆ

1934. – 1967.

4. 5. 1895. TOMAŠANCI, Ž: GORJANI

18. 7. 1920. ĐAKOVO

14. 6. 1976. STRIZIVOJNA

STJEPAN MIJATOVIĆ

1967. – 1970.

1. 11. 1929. VALPOVO

29. 6. 1954. ĐAKOVO

18. 3. 1998. ĐAKOVO

IVAN JANEŠ1

1970. – 1971

13. 2. 1932. RETKOVCI

29. 6. 1957. ĐAKOVO

 

ŽELJKO RUDOLF - PAVLIČIĆ2

1971. – 1974.

10. 4. 1923. ĐAKOVO

18. 7. 1947. ĐAKOVO

 

JOSIP IVANUŠ

1974. – 1990.

11. 1. 1923. SRIJEMSKA MITROVICA

14. 7. 1946. ĐAKOVO

23. 12. 1990. GRADIŠTE

DAVID SLUGANOVIĆ3

1984. – 1986.

11. 4. 1958. NIJEMCI

29. 6. 1984. ĐAKOVO

 

ANTUN FARKAŠ4

1986. – 1989.

2. 7. 1959. KUĆANCI, Ž: DRENJE

29. 6. 1986. ĐAKOVO

 

MATO KNEŽEVIĆ5

1989. – 1990.

19. 9. 1961. VRPOLJE

29. 6. 1989. ĐAKOVO

 

MATO MATASOVIĆ

1990. – 1991.

26. 1. 1963. GUNDINCI

29. 6. 1990. ĐAKOVO

 

IVO BORILOVIĆ6

1991. – 2000.

13. 2. 1935. BOŠNJACI

 

 

SLAVKO KOVAČEVIĆ7

1994. – 1996.

28. 11. 1952. GOLINCI, Ž: RADIKOVCI

16. 4. 1978.

 

MARKO TOMUŠIĆ8

1996. – 1997.

26. 11. 1967. BAZIK, Ž: DOMALJEVAC (BiH)

29. 6. 1994. ĐAKOVO

 

IVICA KRIŽANOVIĆ9

1997. – 1998.

14. 4. 1967. SLOBODNICA

29. 6. 1996. ĐAKOVO

 

ALOJZIJE ASIĆ10

2000. -

29. 4. 1946. BAPSKA

29. 6. 1973. ĐAKOVO

 

1 Bio privremeni upravitelj župe, župnik župe Cerna, trenutačno župnik u Gradišću, Austrija
2 Umirovljeni svećenik, živi u svećeničkom domu u Đakovu
3 Bio kapelan za vrijeme župnika Ivanuša, trenutačno župnik župe Slavonski Brod 5 i ravnatelj Caritasa Slavonskobrodskog dekanata
4 Bio kapelan za vrijeme župnika Ivanuša, trenutačno župnik župe Šumeće
5 Bio kapelan za vrijeme župnika Ivanuša, trenutačno župnik župe Garčin
6 Bio kapelan za vrijeme župnika Ivanuša,  nakon smrti župnika Ivanuša kratko obavljao dužnost privremenog upravitelja župe do dolaska Ive Borilovića, trenutačno župnik župe Brođanci i ravnatelj Caritasa Valpovačkog  dekanata
7 Bio kapelan za vrijeme župnika Borilovića, trenutačno župnik župe Šljivoševci
8 Bio kapelan za vrijeme župnika Borilovića, trenutačno župnik župe Gorjani
9 Bio kapelan za vrijeme župnika Borilovića, trenutačno župnik župe Berak
10 Trenutačno župnik župe Gradište

[duhovna zvanja] [od filijale do župe] [svećenici] [vjerski objekti] [vjersko okruženje]

© 2002 - 2005   www.gradiste.com  Sva prava zaštičena - inače bi moglo biti po tamburi !