Koliko smo puta čuli ili pročitali kako je svećenstvo "starog kova" bilo
nesuvremenih nazora i pogleda na svekoliki, posebice društveni život mjesta u
kojem su službovali. Obično se o njima govorilo i pisalo kao zaostacima
prošlosti u svojim zabitim selima bez zanimanja ili poticaja za boljitak, a
često se sasvim neopravdano naglašavao njihov tobože lagodan život, pozivajući
se pritom na ubiranje lukna, blagoslov kuća i sl.
Međutim, čitajući njihove zapise iz kojih je razvidna upravo suprotna
situacija, potpuno neopravdano zvuči kritika ljudi koji očito vidješe samo jednu
stranu medalje.
Doduše, bili su onovremeni svećenici, misleći pri tome na prve svećenike od
osnutka župe u Gradištu, pomalo samozatajni i prilično povućeni pred javnošću.
Često se u svojoj skrovitosti nisu željeli isticati, a i kad jesu često je,
gotovo redovito njihov glas bio zabranjivan.
Da je tomu tako može posvjedočiti i činjenica da većina Gradištanaca nije čula
ili im slabije odzvanjaju u ušima imena župnika poput Mate Topalovića ili
Andrije Šumanovca. Smatram da je najveći razlog
tomu zatiranje njihova djelovanja kao velikih katoličkih uglednika. Oni učiniše
iznimno mnogo, puno ne samo za gradištanske uvjete, već za cjelokupnu vjeru i
kulturu u Hrvata.
Često su sredstva priopćavanja, posebice tisak, bili lišeni njihovih uradaka,
a većina svećenika kada bi i mogli objaviti svoj rad u kojem poznatom časopisu,
nisu to držali toliko neophodnim kao potvrdu svoga uspjeha.
Unatoč skromnosti, tko može poreći njihove neprocjenjive zasluge?
Nadamo se da će i objavljivanje ove knjige značajno doprinijeti kako bi
svećenici sa svojim vjernim župljanima zauvijek bili u sjećanjima i budili u
nama nadu i misao kakav treba biti čovjek koji uči drugog čovjeka da bude
čovjek.
Prvi župnik u Gradištu, nakon osnutka župe bio je franjevac Tobija
Cernojević. Rođen je 19. srpnja 1749. godine.
Krsno ime mu je Nikola. Otac mu je bio poručnik. Učio je Cernojević kod jezuita
u Požegi, a onda u Iloku, Petrovaradinu i Našicama kod franjevaca. Službovao je
prije Gradišta u Valpovu i Nijemcima.
Znao je hrvatski, latinski i njemački jezik. Iznimno kvalitetno vodio je
Matice krštenih koje se i danas čuvaju u Državnom arhivu u Osijeku.
Pretpostavlja se da je umro u Gradištu 12. studenoga 1817. godine
Poslije Tobije Cernojevića u župu dolazi dijecezanski svećenik, plemeniti
Mijat Piuković. Rođen je 3. siječnja 1787. godine
u Matoviću kod Bača. Učio je u Subotici, Pečuhu, Segedinu i Đakovu. Ređen je za
svećenika 4. travnja 1810. Službovao je u Brodu, Vrpolju, Podcrkavlju, Babinoj
Gredi, a u Gradištu župnikovao punih 25 godina. Znao je hrvatski, latinski,
mađarski i malo njemačkog jezika.
Pouzdano znamo da je Mijat Piuković sahranjen u Gradištu 28. studenog 1842.
godine jer smo na gradištanskom groblju pronašli mjesto gdje je sahranjen.
Doduše teško ali ipak pouzdano smo «dešifrirali» potpis na kamenoj ploči staroj
160 godina, a plemeniti župnik Piuković zaslužuje daleko veću pozornost župljana
pa je za nadati se kako će njegov grob biti u skoroj budućnosti značajnije
obnovljen.
Poslije Mijata Piukovića u župu dolazi Mirko Bokonjić.
Rođen je 8. prosinca 1800. godine u Pleternici. Za svećenika je ređen 18. rujna
1824. u Đakovu.
Za njegova je župnikovanja uzidana i blagoslovljena župna crkva 1844. godine.
Nakon njega u župu dolazi Stjepan Krmelić,
koji je u Gradištu boravio jako kratko, od 18. rujna do 13. studenoga 1844.
godine.
U župu tada dolazi Andrija Šumanovac.
Rođen je u Bošnjacima 30. studenoga 1801. godine. Pučku školu završio je u svom
rodnom selu, a gimnaziju u Vinkovcima. Godine 1820. stupio je u đakovačko
sjemenište gdje je dvije godine studirao filozofiju i jednu godinu teologiju,
1823. godine poslan u Peštu gdje je 1827. godine svršio bogosloviju te 21.
listopada iste godine zaređen za svećenika. Mladu misu služio je 15. studenoga u
rodnim Bošnjacima.
Službovao je kao kapelan u Vrpolju, te je u tom razdoblju završio
poslijediplomski studij te biva promaknut u doktora teologije. Imenovan je
profesorom filozofije u biskupijskom liceju u Đakovu gdje je bio tri godine, a
poslije postaje i profesor dogmatike
Godine 1835. postao je senior i profesor crkvene povijesti i prava. Živjevši
četrnaest godina kao profesor, imenovan je župnikom u Gradištu, 12. studenoga
1844. godine.
Dr. Andrija Šumanovac koji je bio predavač Strossmayeru, Tordincu,
Topaloviću, posebna je svijetla točka župe Gradište i cijele biskupije. Po svom
nadaleko poznatom znanju i uzoritom svećeničkom zvanju pokušavao
je župu preporoditi, a kako je 1851. godine postao dekan, nastojao je to
učiniti na čitavom prostoru dekanata. Kao učen i praktičan teolog, bijaše
zamašnjak cijelog vjerskog života onog vremena. Prvi daje inicijativu, a
Ordinarijatu su njegove zamisli služile kao primjer djelovanja za cijelu
biskupiju. U tom smislu poglavito se istakao glede kršćanskog nauka,
primijenjenog u crkvi, školi i putem obrednika, misija, crkvenog pjevanja.
U to vrijeme u Županji je bio župnik Antun Čović, u Štitaru Adalbert
Knežević, u Cerni Ivan Ferber i Mijo Anaković, u Retkovcima Sigmund Emanović, u
Ivankovu Daniel Pachman. Sve su to bili odličnici, ljudi iskustveni i uključeni
u tijekove svog vremena. Oni su čitali stranu literaturu, koristili se inozemnim
časopisima. Tako pod utjecajem Šumanovca primaju njemačke časopise, te
upoznavaju nove pastoralne smjernice koje su nastojali provesti u našim
krajevima.
Poučen primjerima drugih katoličkih naroda, uvidio je on potrebu ustroja
posebnih vjerskih udruga koje će davati duhovnim pastirima odlučujuću potporu.
Već na prvoj koroni 1853. godine upozorava svoje kolege na rašireni pokret u
Zagrebačkoj nadbiskupiji osnivanja bratovština Vječnog Ružarija. Šumanovac
ističe u prvom referatu potrebitost novih bratovština koje će donijeti veliku
korist već time što će se vjernici udružiti te svojim životom i molitvama
pokazivati primjer drugima.
Djelovanje župnika Šumanovca ostavilo je blagoslovne tragove i spasonosne
plodove žive vjere i kršćanskog življenja. Njegova revnost, rad, red, uzornost,
pa i strogost kojom je bdio i pazio da se opačina izbjegava, a dobro promiče
ostaje nezaboravna
ubaciti sliku
Od 1. studenog 1855. godine župnik postaje Mato Topalović.
Rodio se 9. rujna 1812. godine u selu Zdencima kod Broda, školovao se u Brodu,
gimnaziju završio u Vinkovcima.
Više o OTKRIVANJU
SPOMEN OBILJEŽJA M.TOPALOVIĆU
 Pošto je bio marljiv i vrijedan, primi ga đakovački biskup Sučić u
sjemenište, gdje se zajedno našao s Josipom Jurajom Strossmayerom i Jurajom
Tordincem. Zajedno su bili u sjemeništu u Pešti, gdje su se susreli s Stjepanom
Ilijaševićem, Franom Kurelcem i Miroslavom Dražićem pa su ova poznanstva
utjecala na čitav njegov život.
Mato Topalović ređen je 17. srpnja 1837. godine. Služio je kao vojni kapelan
kod jedne krajiške pukovnije u Italiji, zatim u Trnavi, Vinkovcima, te službovao
kao profesor u Đakovu.
Bolovao je tri godine od sušice i umro u pedesetoj godini života, 26. travnja
1862. godine. Kako je prijateljevao s đakovačkim biskupom J.J. Strossmayerom,
ovaj mu podiže mramorni spomenik u znak bratimskog svećenstva i prijateljske
ljubavi na njegovom grobu.
Poslije Josipa Kuhnera od 23. listopada 1902. upraviteljem župe imenovan je
Josip Lovretić.
Josip Lovretić rođen je u Otoku 30. lipnja 1865. godine kao sedmo dijete
učitelja Antuna i majke Đenke. U Privlaci je završio tri razreda pučke škole, a
od 1874. godine pohađa školu u Vinkovcima. U Zagrebu 1875. polazi gimnaziju te
biva primljen u plemićki konvikt. Završava gimnaziju 1882. godine. Nakon
srednjeg škole upoznaje roditelje o svojoj želji da upiše bogosloviju. Tijekom
1884. ozbiljno se razbolio pa dolazi kući a zbog bolesti nikada nije služio
vojsku.
Za svećenika je ređen 25. veljače 1888. godine. Kao kapelan službovao je u
Županji, Mitrovici, Vrpolju. Godine 1890. imenovan je prebendarom katedrale i
ravnateljem biskupske tiskare u Đakovu. Tu ostaje do 1902. godine kada dolazi za
gradištanskog župnika.
Od biskupa Krupca imenovan je konzisterijalcem s pravom nošenja ljubičastog
pojasa stekavši tako naslov počasne titule, začasnog kanonika.
Lovretić još djeluje u vrijeme kada su se liturgija i drugi obredi obavljali
na latinskom jeziku. Narod jednostavno zato što nije puno toga razumio nije niti
aktivno mogao u liturgiji ni sudjelovati na način kao što to čini danas. Jedini
način da vjernici budu aktivni bilo je da se odjenu u određeno ruho, odnosno
boje već prema određenim pravilima kroz crkvenu godinu.
No, do narodne nošnje teško se dolazilo, što je Lovretiću bilo znano, pa je
nesebično pomagao svima kako bi došli do nošnje te na taj način aktivno
sudjelovali u liturgiji a i u ostalom vjerskom i društvenom životu. Osobno je
kupovao zlato u Beču te darovao veziljama, kreirajući modele i simbole koji su
uglavnom bili vjerski i potekli iz naroda.
 Josip Lovretić dopisivao se sa privlačkim učiteljem Martinom Budišićem (1898
- 1965).
Tako jedno pismo sadrži opise Lovretićeva župnikovanja u Gradištu. U knjizi
«Josip Lovretić - Prilozi sa znanstvenog kolokvija 1998.», u prilogu Martina
Grgurovca nalazi se prijepis nekih dijelova pisma:
Svršetkom 1902 doselio sam se u
Gradište, a moji su me župljani nemilo dočekali, jer je
pokojni Marko Blažević, po školama mlađi godinu dana od mene, rođen u Gradištu a
službujući u zagrebačkoj nadbiskupiji, zamolio Štrosmajera da ga primi u
biskupiju nadajući se da će tako postati župnik u Gradištu gdje mu je otac bio
načelnik. (Svećenik se najvjerojatnije zvao Marko Blaževac, tijekom povijesti
nije bilo načelnika općine prezimenom Blažević, pogreška kod prijepisa izvornog
teksta, op. a.). Biskup ga odbije a ja dođem stranac među tuđe. Moram pak reći
da mi je milije da su me odma bez razloga zamrzili, nego da smo se poslije budi
za što skosili i zamrzili. Ovako je omraza bila bez razloga.
Svoj narodoopisni posao počimam u Gradištu tim, što sam odma obnovio već
skoro posve odnemareno narodno odijevanje…
Grgurovac dodaje: Odmah po dolasku uvodi nova crkvena prava i dužnosti.
Postupno se to odnosi na postupno ukidanje polugrađanskog
odijela koje se uvuklo u narod, i župljani ga ne smiju dalje kupovati i
obnavljati. On propisuje i dane, crkvene blagdane i druge svečanosti, u kojima
se mora nositi narodno odijelo:
Cure spremite u red
… tkogod pohodi župnika bilo službeno, bilo radi prijateljskog
sastanka, mora doći u narodnom odijelu; ili: Osim mladenke svi ostali svati u
crkvu mogu ući samo ako su u narodnom odijelu; ili… koji donose novorođene na
krštenje, moraju biti narodno obučeni.
«Osim ovima, Lovretić je sličnim naredbama precizirao nošenje
svih vrsta narodnog ruha u različitim prilikama, posebno koje će nositi
djevojke, a koje žene. U takvoj politici narodnog odijevanja imao je velikih
otpora. Osjećajući sve veći otpor, potužio se ženi - majčinoj pomoćnici:
«Gospoja, ja naređujem djevojkama da nose narodno. Pa što to vrijedi? Pet redova
u crkvi će se djevojački bijeliti, a po crkvi će klečati žene kao da su čavke
popadale?» Ona odmahne rukom podrugljivo i veli: «Ne pazite Vi na žene. Cure
drže modu. Kad žene vide kako se cure odijevaju i one će tako za njima». Tako je
i bilo.
Poslije sam svakoj snaši dao zlata da si naveze zavoj jer su se
Gradištanke vrlo malo zavijale u zlato, a iza toga sam sve do rata svakoj
mladenki koja bi došla na uvid, dao zlataru, pa je tako odma imala jedan zavoj
od svekrvina a drugi od mojega zlata. Kako su se snaše volile zavijati uz šamije
iz dućana, crne s crvenim grančicama (to nisu kao one privlačke turske šamije),
dao sam nekima zlata da navezu zlata grančice po tim šamijama i bilo je vrlo
lijepo. A bilo je i jeftino. Marama je stajala 1 krunu a zlato koje se vrlo
jeftino dobavljalo 25 nov. po cijeli zlatni zavoj 75 nov. jer ja sam nastojao da
snizim troškove, a uzvisim ljepotu odijevanja, da bude sve jeftinije i ukusno.
Zapostavlja svoj književni i istraživački rad te objavljuje samo
dvije crtice u Narodnoj obrani 1903. godine; tek će se poslije 1910. vratiti
prijašnjem književnom i etnografskom poslu. Do tada je potpuno okrenut crkvenom
i duhovnom životu.
Učio sam narod kršćanski nauk da su cijeli katekizam i Bibliju
znali svi odgovarati u jedan glas. Na moja pitanja pjesama su znali preko 200
melodija ( iz pisma Balentoviću).
Za svoje pjevanje kaže:
Ja nisam pjevač. Od malena do 18. godine imao sam glas i ugodne
boje i nedostižne visine, a kada sam 1883. stupio u sjemenište, nisam više mogao
pjevati. To je trajalo do 1902. Bilo je tako da sam 18 godina mogao pjevati a 18
nisam. Kada sam došao u Gradište povratilo mi se grlo, premda ni traga nije bilo
onom zvonu glasa.
Opazio sam samo, da u Gradištu pjevaju djevojke visinom moga
glasa, a što mi se najviše sviđalo i što je jedinstveno u Slavoniji, ni žene ni
djevojke ne prate u pjevanju, već svi pjevaju prvi glas.
Lovretić od početka nije bio Gradištancima snošljiv a može se
reći da su ga mnogi i mrzili. No, krajem njegova boravka taj se odnos počeo
mijenjati pa su ga počeli uvažavati i diviti mu se. Imali su za to velikih
razloga: cjelokupni duhovni život bio je na velikoj razini, što i danas nakon
toliko godina pričaju starije bake u selu, a i one su o Lovretiću puno pohvalnog
čule od svojih roditelja; obnovljeno je narodno odijelo, crkva je obilovala
misnim ruhom…
Župnici u Gradištu, od Tobije Cernojevića do Alojzija Asića sa svojim
vjernicima sklonostima i sposobnostima sudjelovali su i sudjeluju u izgradnji
društva svjesno i odgovorno, svoju vjeru i domovinu držeći općim dobrom i
zajedničkom sudbinom, u svijetlu etičkih načela gradili su i grade svijest o
zajedničkom dobru i osobnoj odgovornosti.
Nama, budućim naraštajima ostavili su vjerske objekte kao trajne spomenike
vjerske i kulturne uljudbene civilizacije, ali i ideju vodilju o tomu kakav
treba biti čovjek koji podučava drugog čovjeka da bude čovjek.
Nijedan mraz ne može uništiti sav rod, preživi bar jedan plod. Tako su nam i
svećenici novije generacije predvođeni župnikom Asićem s vjernim gradištanskim
pukom, kotač zamašnjak u novom tisućljeću i jamac opstanka velikih obljetnica
župe Svetoga Franje Asiškog u Gradištu.
SVEĆENICI NA SLUŽBI U
GRADIŠTU
|
