<% randomize SS=INT(RND*11)%>

DUHOVNA ZVANJA

[duhovna zvanja] [od filijale do župe] [svećenici] [vjerski objekti] [vjersko okruženje]

Dr. Mato Zovkić - Autobiografski zapis

I danas čuvam komadić crijepa sa stana na Medniku

Oni koji dublje poznaju povijest Slavonije kažu da je carica Marija Terezija još u XVIII. stoljeću provela reformu poljoprivrednih naselja u ravničarskim dijelovima Austro-ugarske monarhije. Obiteljske kuće s malim okućnicama i osnovnim gospodarskim zgradama poredane su uz cestu oko župne crkve a poljoprivredni posjedi ostavljeni su izvan sela. U Gradištu starosjedioci i doseljenici takav posjed zovu «stan» jer je na njemu u stara vremena podizana kuća u kojoj je obitelj živjela u vrijeme sezonskih poslova a ponekad su čuvari stoke i doseljenici tu stalno boravili.
Moj otac dolazio je kao dječak i mladić na sezonski nadničarski posao u Gradište iz svoje rodne Tramošnice. Tada je sklopio poznanstva i prijateljstva koja su trajala cijelog njegova života, jer je svojim marljivim radom i brigom za obitelj stekao njihovo povjerenje. Preko prijatelja 1950. godine našao je na stanu Filke Kovačević na Medniku mogućnost življenja i rada za svoju obitelj.
Nedjeljom smo pješačili u crkvu oko 5 km, viđali se s drugim doseljenicima iz Bosne, učili nove običaje i jedni druge upozoravali što od bosanskog načina govora i postupanja nije prilično u Slavoniji.
Ne samo da smo nedjeljom redovno išli u crkvu nego smo i zajedno molili večernju molitvu, barem u zimskim mjesecima kad se rano smrkne i sutradan ne treba rano ustajati radi kopanja repe, drugih poljoprivrednih poslova ili čuvanja goveda.
Ljeta 1950. godine javio sam se gradištanskom župniku Kazimiru Gregiću da želim poći u sjemenište. Bio sam primljen za kandidata đakovačke biskupije te početkom rujna pozvan u Zagreb, na Šalatu, gdje su tada polazili srednju vjersku školu đakovački sjemeništarci. Polazilo se iza četvrtog osnovne i gimnazija je trajala osam godina. Zadnja dva razreda gimnazije završio sam u Đakovu, u ondašnjem Liceju pri Visokoj teološkoj školi. Maturirao sam u lipnju 1957., a zatim kroz dvije godine služio vojsku.
Dok sam bio u vojsci moji su roditelji morali napustiti stan na Medniku, jer je ondašnje državno poljoprivredno dobro dobilo pravo da grupira svoju zemlju a privatnicima koji su na tom području imali svoje posjede isplaćeno je rušenje zgrada i sječa stabala, dok im je zemlja dodijeljena drugdje u gradištanskom «ataru». Moji su kupili kuću u sadašnjoj ulici Kralja Zvonimira 37, javili mi u vojarnu novu adresu i čekali hoću li iza vojske nastaviti učenje za svećenika.
Teologiju sam studirao u Đakovu a za svećenika sam zaređen 29. lipnja 1963. u Đakovu. Molio sam roditelje da mladu misu proslavimo sutradan skromno u đakovačkoj katedrali, ali oni su prevagnuli razlozima da to treba proslaviti u Gradištu, sa župljanima, rodbinom i susjedima.
Bilo je to 14. srpnja. Ljeto je bilo suho i kukuruzi se svijali od vrućine.
Toga popodneva pala je, međutim, obilna kiša. Par dana kasnije čekao sam vlak na stanici u Gradištu. Šef stanice imenom Lutvo, musliman, rekao mi je: «Vaše je slavlje donijelo selu milijune !» Na moj upit, kako to misli, odgovorio je: «Kišu !» Viđao sam ga bezbroj puta pri polascima i dolascima na željezničkoj stanici te uvijek mislio da je kao državni činovnik po svoj prilici ateist. Zastidio sam se takvih svojih primisli kad sam čuo kako iz njega progovara vjera, jer je smatrao da mladomisničko slavlje cijelom selu donosi blagoslov.
Posljednja mlada misa u Gradištu prije toga bila je ona dr. Franje Didovića 1912. godine.
Kako mi je knjiga uvijek bila draga, nadbiskup dr. Marko Alaupović, dopustio je da nakon završetka studija u Đakovu pređem na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu.
Magistrirao sam u listopadu 1965., doktorirao u listopadu 1968. temom o obnovi Crkve prema dokumentima Drugog vatikanskog sabora. Od 1969. do 1972. studirao sam, na prijedlog novoga nadbiskupa dr. Smiljana Čekade, na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, te završio magisterijem biblijskih znanosti. Od listopada 1972. predajem na Vrhbosanskoj teologiji Novi zavjet, od 1985. sam vrhbosanski kanonik, od 1987. generalni vikar Vrhbosanske ili sarajevske nadbiskupije. Dosada sam preveo šest knjiga s područja Svetog pisma za studente teologije, napisao sam i objavio deset knjiga (tumačenje Svetog pisma, katolički nauk o Crkvi, međureligijski dijalog) te oko 200 znanstvenih članaka.
Magistrirao sam u listopadu 1965., doktorirao u listopadu 1968. temom o obnovi Crkve prema dokumentima Drugog vatikanskog sabora. Od 1969. do 1972. studirao sam, na prijedlog novoga nadbiskupa dr. Smiljana Čekade, na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, te završio magisterijem biblijskih znanosti. Od listopada 1972. predajem na Vrhbosanskoj teologiji Novi zavjet, od 1985. sam vrhbosanski kanonik, od 1987. generalni vikar Vrhbosanske ili sarajevske nadbiskupije. Dosada sam preveo šest knjiga s područja Svetog pisma za studente teologije, napisao sam i objavio deset knjiga (tumačenje Svetog pisma, katolički nauk o Crkvi, međureligijski dijalog) te oko 200 znanstvenih članaka.
Povremeno sam dolazio u pohod roditeljima u Gradište i opažao kako se selo razvija. Za vrijeme svojih pohoda nekoliko sam puta pješačio na naš bivši «stan» na Medniku.
Lenija je do Mandića stana utabana i prohodna, ali odatle nestaje jer je bila preorana prigodom uključivanja tamošnjih privatnih posjeda u državno poljoprivredno dobro.
Morao sam se držati dobro poznatog kanala i nasipa.
Prilikom zadnjeg pohoda u našem nekadašnjem dvorištu bio je bujan kukuruz, osobito na mjestu gdje je nekoć bio «okol» s jednom štalom za goveda i drugom za konje. Ušao sam u taj dio dvorišta te iz zemlje uzeo komadić crijepa koji se unatoč oranju i čišćenju još tamo nalazio.
Držim ga u svom noćnom ormariću te ponekad uzimam u ruku. Podsjeća me na moju mladost u Gradištu i sve dobre ljude koji su u tom slavonskom selu gostoljubljivo, katolički i hrvatski susretali našu obitelj i pomagali joj. Podsjeća me posebno na baku Filku Kovačević i na moje roditelje koji na «Kalvariji» zajedno s ostalim tamo ukopanim čekaju uskrsnuće mrtvih.

Ivo Bartulović

Ivo Bartulović rođen je 16. studenoga 1948. godine, a za svećenika je ređen 5. lipnja 1981. u Esssenu u Njemačkoj.
Gradištanac Ivo Bartulović mladu misu imao je 21. lipnja 1981. godine. Za mladomisničko slavlje župa se pripremala trodnevnicom koju je vodio fra Martin Dretvić koji je u propovijedi pokušao župljane oduševiti za vjeru i svećenički poziv.
Prekrasno sunčano vrijeme kao da se smiješilo nesvakidašnjem događaju - u dvije godine, dvije mlade mise. Time se zasigurno ne mogu pohvaliti i daleko veće, urbane sredine.
Procesija je krenula iz župnog stana prema crkvi u kojoj su mladomisnika čekali roditelji, rodbina i mnogobrojni narod. Pred oltarom su stajale djevojčice odjevene u bijele haljine i dječaci u narodnim nošnjama te su pozdravili svečara. Kada je procesija došla u crkvu uz pratnju zvona odjekivala je pjesma «Do nebesa nek' se ori !».
Mladomisnika su pozdravili djeca Franjo Babić, Marija Babić, Darko Vukoje, Franjo Parašilovac, Evica Kadić, Anica Parašilovac i Nada Dretvić. Iza djece, mladomisnika i sve goste pozdravio je župnik Ivanuš iznoseći veličinu svećenika kao i njegovu odgovornost za povjerene mu dušu.
Na misi je propovijedao bivši gradištanski župnik Željko Rudolf Pavličić, koji je tada obnašao službu župnika u Ruščici.
Ručak je bio u dvorištu mladomisnikove kuće pod šatorom uz 300 gostiju. Mladomisnik Bartolović je župi Gradište darovao 3,5 milijuna dinara što je bila polovica dobivenog dara od uzvanika. ( oko 1000 DEM; usp. borovi za crkvu kupljen prigodom Božićnih blagdana plaćeni su 380 000 dinara)
Velečasni Bartulović trenutačno službuje kao župnik u Lindensheidu u Njemačkoj
Iz bliže i dalje okolice pristizali su mnogobrojni gosti. Šest svećenika koncelebriralo je sa mladomisnikom na čelu sa Julisom Buschmanom, svećenikom iz Njemačke.

Franjo Didović

Umirovljeni svećenik, Gradištanac dr. Franjo Didović koji je tada živio u Osijeku, proslavio je 1968. godine u svojoj rodnoj župi dijamantnu svetu misu uz nazočnost velikog broja naroda i svećenika.
Franjo Didović rođen je 1888. godine u Gradištu. Doktorirao je u Rimu, a župnikovao u Đakovu gdje je predavao na Bogosloviji. Aktivno je bio uključen u partizanski pokret, osam godina bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, osnivač Udruženja katoličkih svećenika i višegodišnji urednik Danice. Umro je i sahranjen u Babinoj Gredi 1971. godine.

Stjepan Gagulić

U kolovozu 1970. godine fra Stjepan Gagulić imao je mladu misu. Fra Stjepan Gagulić, franjevac konventualac, rodom je iz Tramošnice, ali kako su mu roditelji doselili u Gradište prije dosta godina, a on u Gradištu i odrastao, osijeća se mještaninom Gradišta.

 

Martin Dretvić

Ni sa duhovnim zvanjima Gradište se baš ne može podičiti, za razliku, primjerice od Bošnjaka ili pak sela bosanske Posavine koja je iznjedrila mnoge sijače na njivama Gospodnjim. No, 1979. godina ostat će zapamćena kao kruna vjerničkog života jedne župe - mlade mise.
Martin Dretvić prvo je dijete iz obitelji Ivana Dretvića i Marice rođene Gradinac. Rođen 1. svibnja 1950. u Gradištu i kršten 3. svibnja u crkvi sv. Franje Asiškoga, župa Gradište. Svetu Krizmu je primio u Gradištu 20. srpnja 1959. a u istom mjestu je završio i osnovnu školu.
U sedamnaestoj godini života, a za vrijeme župnika Kazimira Gregića osjetio je neodoljiv poziv za svečeništvom, te 1967. odlazi za vrijeme biskupa Stjepana Bauerleina u sjemenište za Đakovačku biskupiju na Šalatu u Zagrebu.
Nakon godinu i pol prelazi u sjemenište Franjevaca Konventualaca na Svetom Duhu u također Zagrebu. Godine 1969. prima redovničko odijelo i ulazi u novicijat Franjevaca konventualaca na Cresu, a 1970. godine polaže prve redovničke zavjete. Kao klerik završava Klasičnu gimnaziju i maturira 1972. u Zagrebu na Svetom Duhu.
Nakon odsluženog vojnog roka, upisuje se na studij filozofije na Filozofsko-teološkom fakultetu u Zagrebu, te nakon završene filozofije, 1975. godine poglavari ga šalju na teološke studije u SAD. U tijeku studija, a prije đakonata godine 1977. na blagdan Svetog Franje Asiškoga, 4. listopada, položio je svečane zavjete u ruke svojih redovničkih poglavara.
U SAD-u na Franjevačkom učilištu Sv. Antuna u Rensselaeru, Albany - New York, završava teologiju i dobiva titulu magistra teologije, te biva zaređen za svećenika 5. svibnja 1979. od biskupa Howarda Hobarda. Iste godine 1979. kao mladomisnik vraća se u svoju domovinu Hrvatsku i slavi mladu misu u svom rodnom Gradištu, 15. srpnja 1979. uz prisustvo svoje obitelji, fratara, rodbine i mnoštva suseljana te brižno vodstvo župnika velečasnog Josipa Ivanuša.
Bilo je to predivno mladomisničko slavlje jednog domaćeg sina nakon premnogo godina.
Nakon mlade mise prvo mjesto službovanja bilo mu je u samostanu Svetog Antuna u Vinkovcima gdje ostaje dvije i pol godine. Već na početka svoga svečeništva intenzivno se bavi pučkim misijama i duhovnim vježbama, poglavito s redovnicama i drugim različitim staležima.
Godine 1982. imenovan je župnikom u Mađarevu, a kasnije i gvardijanom i župnikom novoosnovane župe i samostana u Novom Marofu, povjerene franjevcima konventualcima.
U tijeku gradnje crkve i samostana u Novom Marofu, odlazi na novu dužnost u Nacionalno sveučilište Svetog Nikole Tavelića u Šibeniku, gdje boravi šest godina.
Tu vrši službu gvardijana i upravitelja nacionalnog svetišta kroz tri godine, a nakon toga biva premješten u Vinkovce u župu i samostan Bezgrešnog Srca Marijina u kojoj vrlo uspješno djeluje i danas, obnašajući službu župnika i gvardijana.
Uz svojih 22 godine svečeništva, o. Martin je istaknuti propovjednik, pučki misionar, duhovnik i zauzeti pastoralni djelatnik, za spasenje neumrlih duša u ovom napaćenom hrvatskom narodu i domovini Hrvatskoj koju je prošao uzduž i poprijeko sijući sjeme Riječi Božje.
Ponos je za neku župu imati sina za mladomisnika posebice što je zadnja mlada misa prije fra Martinove bila 1912. godine kad ju je slavio Franjo Didović.
U Gradištu je, doduše, mladu misu imao i fra Stjepan Gagulić i Mato Zovkić, ali oni ipak nisu rođeni Gradištanci

KARATRINA BRAŠULJ s. MIRKA

Katarina Brašulj, rođena je 2. travnja 1932. godine u Gradištu od oca Šimuna i majke Marice rođene Konjević. Osnovnu školu završila je u Gradištu.
U djetinjstvu je puno čitala, te joj tako jednog dana dođe u ruke knjiga o ukazanju Gospe u Fatimi. Nije ostala ravnodušna, te od tada često čuvajući na "stanu" krave razmišljanja o redovničkom pozivu. Međutim, otac joj nije bio sporazuman s njezinom nakanom da pođe u samostan. Ipak, Božji glas je daleko jači.
Stupila je u samostan sestara Svetog Križa u Đakovo 21. studenoga 1950. godine. Nakon trogodišnje formacije i jednogodišnjeg novicijata, prima 1956. godine prve zavjete, te dobiva službu u bolnici.
Od 1956. službovala je kao praktikantica na klinici Rebro, a potom poslana u Srijemsku Mitrovicu. Tu ostaje 13, 5 godina, završava srednju Medicinsku školu, te Višu medicinsku školu u Beogradu.
U prosincu 1970. odlazi na službu u Vukovarsku bolnicu, gdje radi kao glavna sestra na ginekološkom odjelu.
Početkom Domovinskog rata i velikih razaranja Vukovara, ostaje u gradu do zadnjeg izlaska konvoja kada zajedno s ranjenicima bijaše "istjerana" iz bolnice gdje je službovala 21. godinu.
Mjesta vukovarskog kraja dobro poznaju sestru Mirku i njezin neumoran rad i požrtvovanje u teškim ratnim vremenima, jer je često dolazila u te krajeve.
Nakon vukovarske tragedije, dvije godine radi u Zagrebu, a od 1993. godine odlazi u mirovinu s 61. godinom života i 36 godina radnog staža služeći Bogu i ljudima.
Njezina aktivnost bijaše naglo prekinuta, jer je oboljela od bronhitisa i ležala 17 mjeseci na bolesničkom kata samostana svetog Križa u Đakovu.
Nakon toga odlazi na Vis gdje je bila 3, 5 godine privikavajući se na nepoznate dužnosti sakristanke.
U studenome 1997. premještena je u Lipik na Banjsko lječilište, a od 1999. nalazi se na Krku radeći kućanske poslove, sve do bolesti reumatizma i potrebe obavljanja lakšeg posla. Odlazi tada u Zagreb gdje se i sada nalazi pomažući sestrama u kućnim poslovima, a najveća joj je želja vratiti se u voljeni slavonski kraj, posebice u Vukovar.

MARIJAN JELIĆ

Rođen 2. siječnja 1787. godine u Gradištu. Za svećenika je zaređen 25. veljače 1813. u Đakovu. Umro je 17. travnja u Vinkovcima u 37. godini života i 12. godini svečeništva. Sahranjen je 18. travnja 1824. u Gradištu.

ROKO IVANŠIĆ

Rođen je 12. kolovoza u Gradištu. Zaređen je za svećenika 2. srpnja 1863. najvjerojatnije u Đakovu. Bio kratko kapelan u Rumi. Umro je 2. travnja 1870 u Gradištu (kod roditelja, bio bolešljiv) u 32 godini života i 7. godini svečeništva. Sahranjen je u Gradištu.

ANICA JOVANOVAC

Sestra Marija Goretti
Rođena je 2. travnja 1944. godine u Gradištu. Vječne zavjete imala je 1973. u Đakovu kao Sestra Svetog Križa. Trenutačno je na službi u Bošnjacima u župi Svetog Martina biskupa. U Bošnjacima predaje školski vjeronauk, a u župi predvodi liturgijsko pjevanje.

ANICA DRETVIĆ

Sestra Terezija

Rođena je 4. svibnja 1948. godine u Gradištu od oca Lovre i majke Marije. Želja za samostanom privlačila ju je još u sedmom razredu osnovne škole, ali joj roditelji nisu bili sporazumni s tom njezinom željom. Nakana odlaska u samostan napokon joj se ostvarila kada je navršila osamnaest godina, kada su po nju došle časne sestre iz Crne Gore i odvele je u samostan reda Franjevki od Bezgrešne. Bilo je to 12. rujna 1966. godine. Nakon novicijata pohađa medicinsku školu u Kotoru i Cetinju, a zbog velike potrebe zdravstvenog osoblja primljena je na službu u bolnicu i prije završetka školovanja.
Svoj redovnički život posebice živi darujuči svoju ljubav i požrtvovanje bolesnicima s kojima je više od 28 godina, a najveća joj je želja da se nakon mirovine vrati u Hrvatsku.

 

 

 

 

[duhovna zvanja] [od filijale do župe] [svećenici] [vjerski objekti] [vjersko okruženje]

© 2002 - 2005   www.gradiste.com  Sva prava zaštičena - inače bi moglo biti po tamburi !