Pucar živi vječno !
OBJAVLJENO:
20.3.2022.
PREGLEDA: 1504
KOMENTARA:
1
LINK
Lagano se vraćamo na portal koji će uskoro proslaviti 20 godina postojanja pa evo jedne slike ukradene od Ivana-Jovana-Ivana koju kad bi Leonardo Davinći vidio rekao bi vode je sve bolje nego da sam ja sastavljao . Treba pažnju obratiti na svaki detalj ovog interijera koji će, nadamo se, spasti pod zaštitu UNESCA, NATA i osobno Vlade Putina.
Naš povremeni dopisnik osvrnuo se na to kako je njegov ćaća jednog dana poslao po pivo.
Stari mu je dao lovu, bicikl i torbu sa pet praznih boca od piva (vjerujući u dobrotu, iskrenost te nadasve poštenje i neiskvarenost njegove osobnosti) i da ode samo do trgovine i kupi pet novih boca... Cijela se ta sekvenca odvijala u ciik ranog popodneva, krmače su taman zalegle, morunke uvatile laadaa a kukuruzi bili taman fiinii.... Moj stari je ostao sjediti na dvorištu očekujući gdina Stojanovića u dogledno vrijeme..... Nije ga dočekao ni za sat, niti za dva... Više se nikad Đuro plemeniti Pucar nije pojavio u mom dvorištu a stari Franja više nikada nije vidio svoju torbu, boce, bicikl i lovu... Tu večer Đuro je viđen u - Privlaci! Moj je stari nakon ovoga izgubio vjeru u ljudsko poštenje, u ono goruće, u ono prevladavajuće u ljudskom biću te nakon svega s razlogom posumnjao u svoje metode vraćanja posrnulih osoba na pravi put. Sve ostalo je antologija.
Pjesma koju je napisao pučki pjesnik Đuro Pucar!
Napisana je u pauzi kupljenja šljiva na Beravi.
VOLIM GRADIŠTE
Iz malene Cerne dođoh šinobusom vlakom
te jeseni neke, jako kišne i daleke
ostale su zamnom samo uspomene s mrakom
nejako društvo i naseok pored rijeke.
Pred kamenim spomenikom antifašističke borbe
stajao sam ispunjen i strepnjom i nadom
gladan, praznih đepova i prazne torbe
moj prvi je to susret sa Gradištem gradom.
S jutanom vrećom u ruci i mokar od znoja
pošao sam dalje od zgrade kolodvora
u sebi tad rekoh: sloboda majko moja!
jer bila je iza mene najgora noćna mora.
Lutao sam dugo ulicama Gradišta
i preko kolodvorske ceste stigao do škole
nisam osjećao tada ni straha nit' išta
i shvatio sam tada zašto svi ljudi ga vole.
Do glavnoga trga u središtu sela
nastavih dalje te večeri davne
vidjeh Krčevine Dodijalo, roštilja i jela
dio je to priče gradištanske slavne!
Sve tad bilo je meni moje Gradište najdraže
nudilo mi je svoje čari, ljepote i tajne
sreo sam ljude i gdje svak svakome pomaže
i ljubavi nove, nevjerne i trajne...
Ja sad Gradište volim najviše na svijetu
volim ga više i od suhoga zlata
Gradište nema kraja ni početka nema
vječno je kao drvo Royalovih Vrata, kamenitih vrata.
Nema od njeg većeg ni ljepšega nema
ono prkosi Rimu, Parizu prkosi
ma ne bih ga dao za sve gradove svijeta
ja svoje Gradište volim, u duši ga nosim, u srcu ga nosim!
Gradište moje, Gradište moje!
pučki pjesnik Đuro
Pucar!
|
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())
;emailwnd.focus())