Kronike iz Gradišta


OBJAVLJENO: 3.10.2019.          PREGLEDA: 491       KOMENTARA: 0




Donosimo zanimljive i kontroverzne detalje o nastanku Doma kulture autora Franje Babić. Povodom novouređenja Doma kulture poznavatelj i kroničar događaja našeg sela Franja Babić detaljno opisuje kako je u Gradištu nastala najveća i najvažnija upravno - kulturna zgrada.

 Izgradnja i obnova Doma kulture 1948-2019


Ovih dana svjedoci smo da Gradište dobiva novu vizuru – hvale svake vrijedan projekt obnove i dogradnje doma kulture, koji je devastiran i oronuo stajao godinama kao svojevrstan „spomenik jedne epohe“.
Za očekivati je u skoro vrijeme da će mu i namjena biti opravdana sa svim sadržajima za koje je predviđen. Izgradnja doma kulture kakvog do nedavno pamtimo započeta je neposredno nakon II svjetskog rata u političkim i ekonomskim okolnostima na koje se valja osvrnuti; jer je u to turbulentno i vrijeme trebalo iznaći volje, materijalnih sredstava i novca da bi se gradila za to vrijeme tako velika zgrada u selu koje je tada imalo dvije katnice a najviše zgrade su bili seoski mlinovi. Postojao je jedan zadružni na mjestu današnje poljoprivredne zadruge „Napredak“, „Prašilovaca mlin“ – iza kuće Andrije Jovanovca – Lize i na mjestu magacina u Kolodvorskoj ulici, gdje je kasnije izgrađena i radila veterinarska stanica. Završetkom rata selo koje nije pretrpjelo ratna razaranja pretrpjelo je mnogo ljudskih gubitaka – pogubljenje osamdesetak domobrana u znak odmazde novih vlasti. Bilo je to zaista mračno doba kada je svatko za sitnicu mogao biti proglašen narodnim neprijateljem.No vlast je i u selu vrlo brzo uspostavljena, pa su socijalistički i komunistički odjednom osviješteni seljaci postali nosioci te vlasti. Osniva se NOO – Narodni odbor, poljoprivredne zadruge, a u tijeku je u prvim poratnim godinama i prispijeće velikog broja doseljenika iz ratom razorenih područja, mahom iz Dalmacije te Bosne i Hercegovine (Gradište tada ima cca 4000 stanovnika).
Na snagu odmah stupa i zakon narodnih vlasti o kontrahaciji – otkupu viška poljoprivrednih proizvoda-popularno zvane obaveze, koje su se zdušno provodile ali od plaćanja – jok!!! a jako su se revnosno provodile.

Dom prije zadnje obnove.

Unatoč tome trebalo je ipak poraditi na infrastrukturi – vječni trik vlasti za zadobivanje povjerenja građana, a dabome trebala je i nova vlast negdje stolovati. Zapravo NOO je bio smješten u prostorijama seljačke radne zadruge – Napretkova zgrada, pa je došlo do svađa između zadrugara i članova NOO, pa je na sjednici NOO 04.01.1948., a na prijedlog druga Martina Jovanovca – Firovog donesena odluka da se odredi lokacija za izgradnju novog zadružnog doma što je potvrđeno i prihvaćeno od strane predsjednika Noo druga Antuna Jovanovca – Prašilovca. Za građevni se materijal trebalo pobrinuti pa je na istoj sjednici imenovan Ivan Prkić koji treba organizirati izgradnju ciglane u Gradištu.
Na slijedećoj sjednici NOO 29. 08. 1948. drug Franjo Stojanović – Pećkarlin iznosi detalje o izgledu i izgradnji doma koja će početi 30. 08. 1948. – „dan poslije“. Kako ciglana nije niti početa graditi (drug Prkić je smijenjen sa dužnosti organizatora radi nekih nepravilnih radnji) predlaže se detaljan način na koji će se obavljati radovi i organizacija oko gradnje . Sve radno sposobne punoljetne osobe bez obzira na spol, a ako nemaju drugih prijeko potrebnih obaveza treba da se odazovu na gradilište, a oni koji to neopravdano ne učine imaju narodnom odboru platiti jednu kolsku ili pješačku dnevnicu (u zapisniku se ne navodi koji je to iznos).
Radovi će se izvoditi manje više ručno, malter i žbuka će se miješati i nositi u tzv tragačama (drvena posuda četvrtastog oblika sa ručama za prijenos). Za građa je osigurana sječo šume, mahom u banovom dolu a cigla se prikupljala od seljana na način da će za istu dobiti naknadu po završetku doma. Ljudi su se „rado“ odazvali, a porušene su čitave zidane zgrade u dvorištima nekih seljana. Pojedini su ciglu iznosili ispred kuća, pa su zaprege sakupljale istu.
Zidarske radove su izvodili sami mještani iole vični tom zanatu, a za drvene konstrukcije najviše su se brinuli mjesni stolar Ivan Gutenkunst Matajz (koji je u to vrijeme bio i „očevidnik mrtvaca“ –mrtvozorac), te Franjo Ljubić i svakako još ljudi koji su tome bili vični. Izvidom u zapisnike može se ustvrditi da je odaziv bio masovan. Sama izgradnja doma trajala je do pod zimu 1951. , a još skoro godinu dana se uređivala unutrašnjost. Spomenuta godina je i pokretačka godina niza obnoviteljskih zahvata – od uređenja puteva, lenija, kanalske mreže, upošljavaju se poljari, kanalđije, a zaslugom druga Martina Parašilovca – Šišinog nabavljena je kino aparatura, koja je godinu dana prije instaliranja u novi dom stajala u prostorijama podružnice(prostor kud-a).
Nedugo zatim je počelo raditi kino, a kino ulaznice je među prvima prodavala Luca Muhvić. NOO je još uvijek bio smješten u prostoru poljoprivredne zadruge, a zbog spomenutih svađa taj problem je riješio viši arbitar u Županji pa se 1953. Godine vlast useljava u nove prostore tada još uvijek zvanog novog zadružnog doma. No uočeno je veliko negodovanje mještana po pitanju isplate „posuđene“ cigle, pa se na sjednici od 21. 08. 1954.

Dom prije zadnje obnove

Donosi odluka da se cigla isplati na podmukao način – razrezom samodoprinosa od 3% eda se iz tako prikupljenih sredstava izvrši isplata. Saga oko isplate trajala je punih 5 godina od izgradnje na što je upozoravao i drug Martin Parašilovac a i još neki viđeniji drugovi, pa je 06. 01. 1957. Donesen zaključak o prethodnom zaključku da je zaista pošteno isplatiti ciglu ali treba najprije provjeriti spiskove – koje je uzgred rečeno pojela maca – pa tako cigla nikada nije isplaćena.
Za ovaj tekst korištena je dostupna dokumentacija: zapisnici i odluke mjesnog NOO Gradište od 1946 – 1958. O namjeni i korištenju izgrađenog prostora starijima je poznato ali za one mlađe evo nekoliko podataka. Kino sala je korištena za kino projekcije (prvi projektor nabavljen 1951. A zamijenjen modernijim osamdesetih godina) a najviše staža kao kinooperater je imao Mato Josipović – Daljac. U sjećanju su čuvene pauze kod promijene filma tijekom projekcije i učestalo pucanje filmskih vrpci. Kino predstave su bile dva puta tjedno, a ako je u pitanju bio politički žurnal i više puta. Osim navedenog, u toj sali koja je imala i priredbeni podijum je prošao ešalon Titovih pionira i omladinaca, održan je niz revolucionarnih priredbi , razna obilježavanja kojekakvih dana (npr. Škole, kulturne priredbe,maskenbali), a sve pod budnom paskom drugova i drugarica nastavnika i nastavnica i naravno narodnih vlasti.
Meni je u sjećanju ostalo snimanje emisije „znanje – imanje“ kada je cijelo selo pohrlilo vidjeti uživo komičare Žiku Milenkovića i Živku Matić a šećer na kraju - Čkalju. Gostovali su i artisti i mađioničari a posebno je dojmljiv bio posjet Pere Zlatara našeg poznatog putopisca. Tu je održan i jedan od prvih nastupa u karijeri tamburaškog sastava „Gazde“.
Sve je to zagrijavano u zimskim mjesecima sa 4 velike peći na drva ili ne-daj bože ugljen, jer nije bilo baš ugodno biti u zadimljenom prostoru. Na mjestu sadašnje pošte prvotno je bio disko ako se tako može nazvati prostorija sa nekoliko klupa, obojenim žatuljama i prolupanim zvučnicima. U svakom slučaju bilo je to mjesto zabave i okupljanja omladine. Posebno je to imali čari zimi jer je trebalo u najmanju ruku obuti čizme zato što prostor oko samog doma nije bio uređen, tek je krajem sedamdesetih nasut šljunak. Disko kasnije postaje pošta do dan danas. „Posavina „ Županja koristi prizemlje za trgovine tekstilne i mješovite robe. Na katu doma je smješten mjesni ured i zdravstvena ambulanta te knjižnica u kojoj je godinama radila Marica Filipović Zagijeva a jedno vrijeme i Mara Dretvić – Duvnjak. Valja spomenuti da je krajem pedesetih sazidan i kiosk koji je porušen početkom devedesetih, a u dvorištu doma sagrađena je kuća(Posavina Županja) koja je dana na korištenje Marku i Emici Džoić- s tim da se marko obavezuje starati o domu kulture kao domar i Emica kao čistačica.

Dom nekada davno ...

Dio doma kulture je tijekom domovinskog rata privatiziran a sve ostalo je povijest. Na kraju treba pohvaliti našeg svevremenskog Načelnika i njegov tim na trudi koji su uložili u obnovu ovog doma kao i za sve prethodno učinjeno. Svake hvale opet vrijedno. (op autora još nije po stažu nadmašen Mato Horvatović i Josip Dekančić) na kraju Svim Gradištancima i Gradištankama dan općine i crkveni god Sv. Franje čestita potpisnik ovih redaka Franjo Babić.

Slijedi doskora nastavak sa još zanimljivih tema iz prošlosti mjesta ....

Za kraj par novih slika Doma za one koji nisu u blizini i šećer na kraju






Pretraži :

 

Nemate podršku za flash!

Temperatura u selu:

Slučajne slike  odaberi :

Moraš biti registriran da bi upisivao komentare ! Link za registraciju.

Ispis komentara:

 

Najnovije vijesti

1.Kronike iz Gradišta

Izgradnja i obnova doma kulture 1948-2019
Piše:Franja Babić

[VIŠE]

2.Beton 2018.

Ponovo smo se susreli na uvijek vrućem asfaltu Ljesa

[VIŠE]

3.Pravoslavna Crkva u Gradištu ?

Pravoslavna Crkva u Gradištu, Cigansko groblje, lista korisnika poticaja, Božični malonogometni sustret 2017 ....

[VIŠE]

4.Python u Gradištu

Nakon uspjeha u prošloj školskoj godini gdje su naši robotičari uspješno odradili svih 5 kola natjecanja udruga Grwireless nastavlja sa radom.

[VIŠE]

5.Vožnja po Gradištu

Uživajte malo u par snimaka vožnje po Gradištu.

[VIŠE]

6.Svećenik i Gradište

Pročitajmo drugačije mišljenje o svemu što se dešava u i oko Župe.

[VIŠE]

7.Božićni turnir 2016.

Pokrenuta je inicijativa da se za svaki Božić „baci“ mali nogomet na betonu, novi nogostupi, reakcije na prethodnu temu „Nestanak Cigana u Gradištu …“, nove slike

[VIŠE]

8.Nestanak Cigana iz Gradišta prije 75 godina

Nekoliko stotina Cigana živjelo je nekada u Gradištu.

[VIŠE]

9.Jesen 2016.

Bezimena škola, svatovi iz 1981., juniori NK Slavonca maestralno !

[VIŠE]

10.Gradištanac u Dubaiju

Đuka Dretvić kao pravi Šokac iz Gradišta poslao je izvještaj iz Dubaija gdje radi i živi trenutno

[VIŠE]

© 2002 - 2006   www.gradiste.com  Sva prava zaštićena - inače bi moglo biti po tamburi !