Specijalni izvještaj iz Canade

Specijalni izvještaj www.gradiste.com portala iz Kanade.

Galerija slika za ovu vijest - link

U ovo doba recesije koje sirotinja niti ne osjeti jer nema što izgubiti Općina je financirala avionsku kartu do Vancuovera da se Uprava portala Gradiste.com uvjeri da li taj grad zaista zaslužuje epitet najboljeg mjesta za život na planeti po većini statistika uz još neke metropole - Sydney, Zurich, Wien, Paris, Munchen ... link.  Premda bi neko mogao reći da je to nepotrebno bacanje novaca, tih 1000 € predstavlja dobru investiciju kako bi stručni tim sastavljen od jedne osobe mogao usporediti komparativne prednosti Gradišta sa navikanim gradovima. Već sama činjenica da su navedeni gradovi udaljeniji više od 5 km od Cerne odmah takvim razvikanim mjestima oduzima bodove za kvalitetu ljubavnog života. :P

Avantura je potrajala 19 dana a sama linija putovanja imala je svoje ishodište i na kraju odredište u najvećem lučkom gradu Rijeci iz koje smo davnih 40-ih protjerali talijane i njihovu nakokšarenu i kukavnu vojsku. Iz Rijeke i preko Slovenije brzim vlakom za cijenu od 500 injak kuna putovalo se do prvog odredišta Munchena gdje se provelo nekih 35 sati da se provjeri snaga duha njemačke nacije.

Puni pansion u vagonu iz doba SFRJ. Nema gužve, čitav kupe tvoj. Slovenki na carini sam bio sumnjiv i neodoljiv (što je prirodno) pa me davila sa nekim pitanjima gdje ću, što ću .... Presjedanje u Ljubljani, ulazak u Mimaru (ime vlaka) i romantične priče naših napaćenih gasterbajtera sve do Munchena. Dolazak u jutarnjim satima i noćenje Hostelu u centru grada - za nekih 20 € .

Centar Munchena - Marienplatz: Zamolio sam Olića da me slika, on kaže može ali obećaj da ćemo baciti jednu 5 na 5 na betonu u Gradištu.  Kada mi je rekao da će me preći 1:1 nasmijao sam se do suza i zamalo mu jednu iza ušiju svezao ... momak, da li si ti čuo za Gradište difens ...

Bavarci imaju dobru pivu. Uzmem jedan franciskaner i kao pravi klošar sjednem u park. Snažan i odvažna duha pokušavam otvoriti čep o neku kantu za smeće (uredna, čista - Munchen je grad sa najboljom infrastrukturom na svijetu, odmah iza šapca - link), zatresla se kanta, savio se lim na njoj, popucali temelji, stao promet na podzemnoj liniji ... i puče grlo. Kao pravi škrti šokac pažljivo sam iskapio i zadnju kap. Ništa od povrata 10 centi za bocu - vrijedilo je pokušati, 3 sata pregovora propala !

Ovakvi odvratni prizori rijetko se viđaju - ove dvije spodobe 2 matore konjine od cca 50 godina, izdepilirani, našminkani, u nekim prozirnim potkošuljama. što sve majka rađa?! Napomena - nakon toga sam morao kupiti pivu - slika gore.

Svugdje prisutni Vinko B. zvani Nici, kao i svaki trendseter otvorio je svoju modnu liniju. Ugodno vrijeme sa bljuzgom i sitnom kišom primoralo me da smirim kebab koji nije niti približno kvalitetan i jeftni kao Berlinski - vidi link. U hostelu me spopala neka Australka i htjela me napiti pivom a vjerojatno i iskoristi na što sam kao tipičan Gradišanac vuilgaris i navikao. Dotična mi je napomenula kako radi za UN na Kosovu, kao su joj drmnuli 500 € u busu na Kosovu i da je očarana ljepotom naše obale.

Munchen - Calgary - Vancouver

Kako bi uštedio Općini za 572 € je kupljena aviokarta (KLM) na relaciji Munchen - Calgary - Vancouver, znači 3 presjedanja u svakome smjeru.

Aerodrom Amsterdam - 9 € ili oko 65 kuna sat interenta. U Gradištu za te novce dobije se mjesec dana (ako ste član udruge) i još ostane za dijetalni hamburger kod Naffyja. Na provjeri putovnice neki me njihov mladi i baš ne inteligentni policajac upitao uz neki glupi smješak "Serbia?". šta mu je to značilo ili je to bio neki oblik provokacije nisam odgonetnuo ali sam mu spremno odmah odgovorio:"Davor šuker TWO ONE". Momak bi bio korisni državi da se vrati prebiranju lukovica za tulipane ... Usput - svaki puta sam stajao u redovima gdje piše "Only for EU citizen" a kao izgovor što stojim u krivom redu imao sam spreman odgovor da zatvaramo zadnje poglavlje pregovora o zaštiti ljudskih prava kod svinja i ostale marve ....

Amsterdam - Calgary let traje 9 sati. Kreneš po danu u 14.h, onda iznad pola Grenlanda za oko 3 sata vožnje uletiš u 3 sata mraka, pa opet dan kada letiš na ulasku u sjevernu ameriku. Kako je tamo kasnije onda nakon 2 sata dana mrak. Da sam nekog pijetla vodio kao kućnog ljubimca na ramenu - taj bi dobio slom živaca. Ipak nije mi jasno zašto su mi dali Business klasu kada sam imao ekonomsku? Sigurno čitaju gradiste.com pa su malo podilazili a ja sam se izvalio u ležeći položaj kao car Eminem ! Nadoplata za takav jedan let samo na jednoj relaciji iznosi 1813 € , što nema šanse da bi platio makar bio i cro tajkun (lopov). Radije bi u prtljagu na -40 °C.

Nakon tko zna koliko promjena dana i noći u par sati dolazak u zračnu luku Calgary. Na aerodromu me neka Hindu gospođa na Emigracijskom odjelu ispitivala štati diti tiruriru ...Koje-kakva pitanja, tobože da ne ostanem tamo na crno. Seka me na kraju pustila kada su nazvali obitelj koja me je ugostila (i to kako!). Vrijeme do leta za Vancouver proveo sam uz fliper. Da je gazda lokala znao koliko je žetona prošlo kroz moje ruke - zatvorio bi butigu.

Vancouver

Kada promijenite 9 vremenskih zona treba vam 7 dana da dođete u normalu. Dižete se u 2 ujutro, spava vam se u 13. popodne, babuljate kao pijana na kokoš. Čuo sam recept protiv Jet-lega - puno šetanja na zraku i puno tekućine. Pomaže, isprobao tek nazad.

Vancouver - zaštićen je planinama sa istoka od hladnog kontinentalnog zraka i poluotokom Vancouver Island od Pacifika. Rijetko kada je ispod nule, snijega jednom u 10 godina, ljeta malo svježija nego kod nas - ukratko - predobro. Preko zime zna kiša dosađivati ali to je najmanji problem, osobito za žene - mogu zbrisati u Metrotown - šoping centar raj.

Kanada je uz Australiju vjerojatno najbolja zemlja za emigraciju a ono što je čini privlačnom su: ogromna prirodna bogatstva (2. po površini u svijetu), stabilan ekonomski sustav, velika socijalna zaštita SVIH njenih stanovnika, prijateljski nastrojena prema doseljenicama, stabilan politički sustav (zadnji puta ratovali su u 18. stoljeću). Kanada je prije svega pravna država ! Kanada ima najbolje obrazovanu radnu snagu na svijetu i najmanji postotak nepismenih ljudi. Zbog kvalitetnog zdravstvenog sustava očekivano trajanje života veće je jedino u Japanu i Islandu. Negdje sam pročitao je u Kanadi od svih razvijenih zemalja potrebno najmanje vremena da se stekne vlasništvo nad krovom nad glavom, nekretnine su relativno jeftine u odnosu na primanja. Još ako znate malo «majstorisati» kuće ili stanovi su vam na dohvat ruke. Važno je istaknuti da su njihovi stanovi po kvadraturi znatno veći nego što su to naša poimanja veličine pa tako kada mi je jedna gosp. spomenula «da žele priječi iz stančića od 970 kvadratnih stopa (oko 91m2)» odmah sam joj predložio zamjenu. U razgovoru sa domaćinom saznao sam da gotovo nema niti jedne naše obitelji u Vancouveru koja je duže vrijeme a da nema svoju kuću koja je isplaćena ili pri kraju isplate.

MATEMATIKA

Svi smo mi hedonisti i želimo si priuštiti više sebi i svojoj obitelji. E tu Kanada pokazuje svoju snagu i uz slatki miris dolara razbija svaku nit nostalgije ako iona uopće postoji kao kod nekih kojim je puna kapa svega, da ne spominjemo zemlje gdje je čak pitka voda luksuz.

ZARADE

Ono kako sam uspio pohvatati najviše u razgovoru sa ljudima koji tamo rade, komunikaciji sa prijateljima preko e-maila te preko web portala i foruma njihov radnik prosječno zaradi kao i naš samo što je valuta kanadski dolar. To bi bilo oko 5 puta više uz neke dodatne prednosti: ako se u tjednu radi više od 40 sati, svaki dodatni sat plaćen je 50% više. U praksi je to nekih 300-350 dolara na ruke za subotu ako ste spremni odraditi 10 sati taj tjedan. Druga prednost je šTO IMA POSLA generalno, recesija se osjeti slabije nego u ostatku svijeta, ali tko hoće raditi ima posla uvijek. Treći razlog je što plaća MORA stići na vrijeme svaka 2 tjedna. Četvrti razlog možda i najvažniji nekima je NEKORUMPIRANOST društva i mogućnost da se krene u privatni posao - pa ako ste sposobni (a ne spodobni), vrijedni i uporni - nebo postaje granica. Puno je naših koji su se omrsili u građevini, strojarstvu itd i zakoračili iz srednjeg sloja prema višem.

Ako muž i žena rade pod pretpostavkom poslove sa SSS ili se bave nekim zanatom bez nekih velikih napora mogu donijeti zajedno 6-7000 CAD (30-35000 kuna) mjesečno, a u pravilu naši ljudi zarađuju i više. Od jedne plaće npr. muževe od kojih 3000-3500 CAD se može udobno živjeti sa dvoje djece a druga se može staviti sa strane, sve naravno ako se živi racionalno.

CIJENE

Generalno cijene većine životnih namirnica su podjednake kao kod nas ali ono što poboljšava kupovnu moć u Kanadi su česta sniženja o akcije. Kvalitetna majica za koju sam na sniženju izdvojio 100 kuna preračunato u Europi je 300 kuna, hlače 100 kn - Europa 240, tehnika na sniženju 30-40% jeftinije. Gorivo je oko 5 kuna za litru (kako koja pokrajina ± 15%), automobili su jeftiniji oko 20-30% itd. U njihovim novinama pročitao sam i ono što ih najviše žulja u pogledu cijena u odnosu na stari kontinent. Jeftini avionski letovi kojih nema u Sjevernoj Americi. Naveli su cijenu leta niskobudžetnim kompanijama na relaciji Berlin - Rim - London - Pariz -Budimpešta - Berlin i usporedili letove na približnim udaljenostima sjevernoameričkog kontinenta: europljani plaćaju 3-5 puta manje !

STANOVANJE

 www.realtor.ca -  na ovim stranicama možete vidjeti koliko su nekretnine u Kanadi. Oduzmite 10% na iznose.

www.mls.ca - druga stranica o nekretninama

 Vancouver je 1997. postao i ostao najskuplji Kanadski grad po cijenama nekretnina. Glavni razlog je dolazak velikog broja kineza (strašno bogatih) iz Hong Konga nakon što je taj grad-država došao nazad pod okrilje komunističke Kine. «žutih» je u Vancouveru preko 50% sa tendencijom stalnog povećanja.

Evo da malo opsirnije opisem moja iskustva sa useljenjem i zivotom u ovoj prekrasnoj zemlji zvanoj Canada. Huh, gdje da pocnem? Pa naravno iz pocetka... gdje drugdje :)

Davne (a ipak mi se nekako cini kao da se sve ustvari desilo prije samo tjedan dana) 2002. godine napokon sam ostvario zivotnu zelju, da dodjem ponovo u Canadu, ali ovaj puta za stalno, doslovce - za stalno. Naime, 1988. u Canadu sam isao na samo mjesec dana u posjet porodicnim prijateljima u Montreal, Quebec, Canada.

Moj Toronto (prekrasni grad u kojem zivim i radim) sam posjetio na samo 2 kratka dana i istog momenta se zaljubio u Tdot (tako se Toronto popularno zove u ovdasnjem slangu). Iako samo 18 godina, znao sam da cu se kad'-tad' vratiti ovdje... zelja je ostala goriti u meni svih 14 godina, bez obzira koliko sam volio moju lijepu zemlju Hrvatsku, sve prave prijatelje, rodbinu, prirodu i sve ostalo. Ali jedna misao mi je non-stop bila u glavi... da bi se zavoljela neka druga zemlja, nije potrebno zaboraviti svoju rodnu koja je uvijek jedna i jedina. Bilo-kako bilo, odlucio sam se definitivno preseliti nakon slijeda dogadjaja koji su mi jos i vise pomogli da se odlucim na ovaj veliki korak. Tokom rata, cijelo vrijeme sam bio u rodnoj Zupanji gdje sam ujedno proveo i svoj citav zivot do 2002. godine. Dvije i pol godine sam dobrovoljno radio u humanitarnoj organizaciji Crveni Kriz na zbrinjavanju i pomoci izbjeglicama iz ratom ugrozenih dijelova Hrvatske, ali i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Mnogo lijepih prijateljstava sam stekao za uzvrat, tako da se ne moze stvarno reci da sam radio "za dzabe". Moj rad je bio nagradjen najljepsim mogucim poklonom, a to je iskreno prijateljstvo mnogih koje sam upoznao radeci na tim zadacima. Nakon dvije i pol godine, odsluzio sam vojsku u Pozegi, pa onda na Strmcu kraj Nove Gradiske. Kada sam izasao iz vojske, situacija u Hrvatskoj se nije nista popravljala, ustvari postajala je sve gora i gora. Posljedice rata su se osjetile na svacijoj kozi, milion nesretnih dusa, srusenih domova, razdvojenih porodica, unistenih djetinjstava... roditelja bez djece, djece bez roditelja... besposlica, besparica i sve sto to dvoje vuku za sobom... tesko, jako tesko, jednostavno nikada nisam imao, niti cu ikada imati rijeci za sve to. Nitko na ovom prekrasnom svijetu nije zasluzio da mu se desi nista ni priblizno toj patnji, a eto i pored svega, nase stare zemlje su se posvadile i napravile puno zla jedna drugoj. Najzalosnije od svega je to sto su se neki tamo "vani" prikazivali kao mirotvorci, a na kraju izvukli najvise koristi iz svega sto se nasim jadnim ljudima desavalo. Nasi "mali" veliki ljudi su izvukli deblji kraj i to je bio pocetak dugotrajne patnje koja je izgledala kao da nikada nece stati. Puno nepravde i zla, izgledalo je kao da nam nista nije moglo pomoci da se izadje iz te situacije. Tada je nesto definitivno puklo u meni, te sam odlucio da moja predivna supruga i ja predamo papire za imigraciju. Nase odrediste: naravno, Canada. Bilo je to davne 2001. godine. Kontaktirao sam Canadian Embassy u Becu, te mi je bilo objasnjeno da cemo morati cekati od 9 mjeseci pa sve do mozda cak i duge 2 godine da bi se procedura kompletirala. Nista od toga nije bilo dovoljno jako da nas odgovori od naseg zajednickog cilja koji smo stavili pred sebe. Na sve smo bili spremni pa cak i cekati koliko-god je to bilo potrebno. Vjerujem da je Goran vec djelimicno objasnio proceduru u svojem prekrasnom clanku, mada je procedura danas malo drugacija od one na koju sam ja isao. U svakom slucaju, vazno je dobro izracunati bodove koje dobijete na svim onim vaznim pitanjima, tako da ne "uletite" u sve ovo ako vec u startu vidite da necete imati dovoljno bodova. Po mojem skromnom misljenju, to bi bilo samo potroseno vase dragocijeno vrijeme i naravno, doduse ne tako velika svota novca (ali i dalje bitna) koja se trebala uplatiti za proceduru u Canadskoj ambasadi.

Vrijeme je prolazilo, stizala su nam pisma i formulari iz Canadske ambasade u Becu sa uputstvima sta je slijedeci korak i koje dokumente moram poslati (izvod iz maticne knjige rodjenih, dokaz od ministarstva pravosudja da nikada nisam bio kaznjavan za nikakvo kazneno djelo i slicno). Nakon par odlazaka u Zagreb na medicinski pregled, te na interview sa immigration officer, te odlaska u ambasadu da osobno dostavim sve potrebne dokumente (jer jako ubrzava cijelokupnu proceduru, sve je puno brze nego kada se dokumenti salju postom), na nase iznenadjenje, nakon samo 6 mjeseci, na kucna vrata dobili smo sve potrebne dokumente za useljenje u Canadu. Veselju nije bilo kraja, zivotna zelja mi se pocela ostvarivati. Tog trenutka sam znao da se vracam u svoj prekrasni Toronto... obecao sam si to davne 1988. godine i nisam se iznevjerio. Vjerujte mi, prvi puta nakon 14-15 godina, kada sam ulazio u grad i vidio ga iz daljine, CN Tower, SkyDome i sve one prekrasne zgradurine kojih je sada naravno bilo puno vise, skupilo mi se nesto u grlu i nisam mogao zadrzati suzu u oku. Istina da je to jos uvijek bila strana zemlja za nas (tek smo dosli) i ma koliko-god smo mi bili pripremljeni na sve sta nas ceka, nismo mogli ni sanjati koliko je borbe, znoja i suza ispred nas. Ali vjerujte mi, na sve smo bili spremni, sve samo da si pokusamo srediti zivot. Dok smo jos bili u Zupanji, moja supruga i ja smo doslovce prosli kroz pakao svakidasnjeg zivota koji se nazalost moze desiti bilo kome, bilo gdje. Kada je moja, u to vrijeme jos uvijek djevojka, imala 18 godina, jedne kobne Listopadske noci, preminula je njena sestra blizanka koja je za sobom ostavila prekrasnog 8-mjesecnu bebu, prekrasnog deckica. Mali slatkis prakticki nikada nije uspio ni upoznati svoju majku, stravican, neopisiv gubitak za sve nas. Mogu si samo zamisliti koliko je straha i tuge prozivljavala moja djevojka u to vrijeme. Uzasno je kada izgubis voljeno bice, ali kada izgubis nekoga tko je prakticki dio tebe, tko razmislja i dise na potpuno isti nacin kao i ti. Ma koliko-god pokusavao, ne mogu ni zamisliti koliko je to slomljenog duha i volje za zivotom. Ja sam ostao uz moju djevojku, pokusavao joj biti mama, tata, decko i prijatelj, prijateljica... sve sto je u tom trenutku bilo potrebno, nisam zelio dozvoliti da tako prekrasno bice bilo sto na ovom svijetu slomi, bez obzira koliko je to tezak udarac bio ne samo za nju osobno, nego i za sve nas. Borili smo se, plakali zajedno, provodili bezbrojne sate sjedeci na grobu preminule sestre, pricali s njom i napravili da je ona i dalje s nama makar smo obadvoje bili 100% svjesni da nikada vise necemo osjetiti toplotu njene ruke i umirujuci zvuk njenog glasa. Nakon dobre dvije godine, moja supruga je napokon polako pocela otvarati svoje pupoljke i pocela disati punim plucima, pokazujuci nevjerojatnu snagu i neshvatljivo jaku zelju za borbom u ovom teskom zivotu. Izvinjavam se svima ako sam nekoga "udavio" ovim dugackim pismom, ali jednostavno sam pokusao objasniti na najkraci moguci nacin (iako sam svjestan da je to nemoguce) dio nase situacije koja je bila samo jedna kap u oceanu desavanja oko nas.

Kako sam i ranije spomenuo, nakon samo 6 mjeseci od dana kada smo zapoceli proceduru, dobili smo sve imigracione dokumente i bili smo spremni na odlazak u novi zivot. Dosao je i dan kada smo trebali letjeti za nasu novu zemlju, daleku i jos uvijek nam ne toliko poznatu Canadu. Dan prije smo se oprostili od nasih prijatelja i rodbine izmjenjujuci razmisljanja, zelje i ocekivanja. Dan kada smo se ponovo rodili je bio 20. August 2002. godine, pocetak novog zivota i dan koji nikada ni jedno od nas nece zaboraviti. Krenuli smo iz zracne luke u Zagrebu i nakon 8 sati leta, stigli u Toronto, sletjeli na Lester B.Pearson aerodrom, te zakoracili nase prve korake u novom zivotu. Jos uvijek se sjecam i tesko da cu ikada zaboraviti taj osjecaj slobode i pluca punih novog, "drugacijeg" zraka, koracajuci u nove borbe i izazove sa par kofera u nasim rukama.

Docekala nas je stara prijateljica koja je nesebicno ponudila smjestaj prvih par dana. Kasnije smo pozvani da budemo gosti kod porodicnih prijatelja u mjestu malo sjevernije od Toronta, zvanom Bolton. Tu smo ostali malo vise od mjesec dana jer sam ja drugi dan vec nasao svoj prvi posao i poceo raditi. Kakav je to samo osjecaj, to se ne moze opisati. Kakva kultura na interview-u, kakav respekt prema meni iako sam tek dosao u ovu zemlju i trazio svoj prvi posao. Osjecao sam se doslovce kao milion dolara, bez obzira sto prvi posao nije placao puno. Dobivao sam 10 dolara na sat, ali vjerujte mi i to je dosta puno za prvi posao u ovoj zemlji jer se inace placaju minimalci od 8 dolara po satu. U Canadi je najvaznije radno iskustvo, a naravno onda i strucna sprema, ali ono sto najvise gledaju je radno iskustvo u ovoj zemlji, znaci Canadsko radno iskustvo. Tako da ako si radio i 20 godina u svojoj zemlji iz koje si dosao, pa cak i kao inzinjer ili kirurg, to se ovdje ne priznaje puno... vecina tih ljudi ce morati birati izmedju ponovnog oslaska na univerzitet ili toliko omrzenih poslova koji placaju minimalce. To je najbolnija tocka useljenja u ovu zemlju i na to se svi trebaju pripremiti. Tako je i nemoze drugacije. Ja sam bio spreman na sve i nisam nikada odustajao od nicega u zivotu, tako da mi ovo nije tako tesko ni palo. Hej, napokon sam dobio sansu da se zaposlim i da budem placen na vrijeme (e to je stvar koju doslovce 3 mjeseca nisam mogao vjerovati), sta mozes pozeljeti vise? Svaka dva tjedna placa je tocna kao Svicarski sat, nema teorije da u ovoj zemlji ne dobijes svoju placu na vrijeme (naravno ako ne radis za nekog fushera i sitnog lopovcica ciji biznis ionako nije dobro reklamiran niti ce dugo trajati). Placa je ovdje svetinja, tocka.

Moj prvi posao je bio daleko od moje profesije, zaposlio sam se u maloj tvornici koja proizvodi prikolice za snowmobile, motocikle, bicikle ali i za prijevoz auta i manjih van-ova (porodicni kombi). Radio sam na uvodjenju struje u frame-ove za prikolice, ali i na drugim poslovima gdje-god je trebalo uskociti. Upoznao sam prekrasne decke s kojima sam radio i koji su me prihvatili kao da smo zajedno isli u osnovnu i srednju skolu. Super iskustvo i super posao za pocetak, nisam se mogao pozaliti niti pozeljeti bolje. A tek kada sam primio prvi cek u ruke, ne mogu rijecima opisati taj osjecaj. Dobiti taj iznos i to na vrijeme, tocno u sekundu, to je nazalost bila nepoznanica tokom mojeg zivota u Hrvatskoj. Kakvo osvjezenje!

Poslje ovog posla, presao sam na gradjevinu na kojoj nisam u zivotu prije radio, ali mi se toliko svidjelo da je to nemoguce. Prijatelje koje sam stekao radeci s njima, rad na svjezem zraku, super moderne alatke i naravno placa koja je puno bolja od one prve koju sam dobio na mojem prvom poslu, ali u isto vrijeme ni priblizna placi koju dobivam danas na svojem trenutnom poslu i za koju sam se borio znojem, suzama, znanjem i upornim radom i trudom... ali o tome cemo kasnije :)

Da sada ne pretvorim ovo u "Bibliju" preskociti cu veliki dio naseg pocetka u ovoj prekrasnoj zemlji i pisati malo o ostalim faktorima na koje se mora biti spreman... oh da... jezik... engleski jezik je logicki jako vazan. I zato ako ste se odlucili na ovaj korak ili se planirate odluciti, usavrsavajte svoje znanje engleskog jezika, nista vam nece pomoci kao dobro poznavanje jezika. Naravno, ne morate ga znati savrseno jer nitko ga ne zna savrseno, a i svi dobro znamo da se jezik uci dok si ziv, ali osnove engleskog jezika su uvijet. Zato, knjigu u ruke.

Stvar koja se mnogima cini luksuz, a to u ovoj zemlji nije... auto. To je jedna od stvari za koju morate nositi dosta novca sa sobom u Canadu, zato se u proceduri za useljenje i navodi da morate imati odredjeni iznos novca pripremljen za pocetak u ovoj zemlji. Nisam siguran koliko je to sada, ali u moje vrijeme kada smo mi odlazili, morali smo imati minimalno 12.000 dolara na nasem racunu jer je to izracunato da bi bilo dovoljno za prva tri mjeseca zivota u ovoj zemlji za dvoclanu porodicu, pod uslovom da recimo ne mozete odmah naci posao. Morate biti osigurani na necete pasti na teret drzave i koristiti socijalne pomoci. Naravno da vam je svima u interesu da ne idete na socijalnu pomoc u startu jer je po mojem misljenju najvaznije odmah krenuti sa poslom i dobiti taj osjecaj odgovornosti i zaposlenosti. Mnogi ljudi ovdje se ipak odluce "sjediti" i nista ne raditi, medjutim to je sve kratkog roka, te svi oni na kraju prije ili kasnije moraju ici traziti posao... samo sto su u tom slucaju vec izgubili svoje dragocjeno vrijeme za koje su mogli raditi i vec stvarati prvi kapital na svojem racunu. Zato, moj savjet je: naci posao i momentalno poceti raditi. Novci se lako potrose i brzo odlaze sa racuna, tako da ako ne radis, ne mogu ni zamisliti kako onda uopce mozes i prezivjeti. Plus, zivot nije uopce interesantan ako ne upoznajes druge ljude, trudis se i doprinosis ovom drustvu svojom produktivnoscu.

Da se vratim nakratko na temu "auto". Auto ovdje nije luksuz, pogotovo kada ga kupujete u startu. Auto je ovdje cista potrepstina i bez njega jednostavno ne mozete zivjeti. Auto su prakticki vase noge ovdje. Nitko vam ne garantira da cete prvi posao naci u istom mjestu gdje i zivite, plus pojam velicine mjesta je ovdje potpuno drugaciji i stran nasim HR pojmovima. Vjerujte mi da ovdje i kada morate putovati i po 80-100 km na posao u svakom smjeru je sasvim normalna stvar (imam prijatelja koji svaki dan putuje iz Barrie-a na posao u Toronto vec zadnjih 7 godina, to je udaljenost oko 90-100 km u samo jednom smjeru). Ljudi se odlucuju cak i na takve korake jer je zivot na periferiji puno jeftiniji nego u centru Toronta, ali su zato place za slicne poslove, nekada cak i 3-4 put vece u Torontu, pa ljudi zato dolaze traziti poslove bas ovdje. Naravno trudite se da uvijek nadjete nesto "blize" kuci, ali nekada je to jednostavno nemoguce. Tu bas lezi kljuc zasto je auto ovdje cista potrepstina. Treba vam nesto sto ce vas sigurno dovesti s tocke A na tocku B. Postoje second hand dealership trgovine, gdje mozete kupiti super ocuvane polovne automobile za prilicno malo novaca. Znaci, iako mozete proci dosta jeftino, na taj trosak morate bezuslovno biti spremni, htjeli vi to ili ne.

Druga jako vazna stvar na koju morate biti spremni je, osiguranje auta. Ovdje (govorim o Ontariu generalno) su osiguranja nepojmljivo visoka za Hratske pojmove, tako da u startu posto nemate famozno Canadsko vozacko iskustvo, osiguranje ce vam biti prilicno visoko, cak i po 320 dolara na mjesec. S godinama i naravno ako ne pravite prekrsaje u prometu, osiguranje postepeno ide dole. Ja sada placam $160 CAD na mjesec. Kazem "Canadsko vozacko iskustvo", to je zato jer vam Hrvatsko ovdje nista puno ne znaci, sto je u neku ruku i normalno. Pravila voznje su malo drugacija, dosta razlicitih prometnih znakova, autoputevi sa po 6 traka u samo jednom smjeru i 6 u drugom, skolski autobusi koji se moraju postivati kao nista drugo u ovoj zemlji (ne stanete li iza autobusa kada kupi djecu za skolu, kazne su i do $4000 CAD, 6 kaznenih bodova, osiguranje vam ode momentalno gore i plus u nekim slucajevima mozete zavrsiti i u zatvoru. Djeca su ovdje svetinja) i milion drugih faktora. To naravno povlaci za sobom jos jednu stvar o kojoj mnogi useljenici ni ne razmisljaju... polaganje vozackog ispita. Ima nekoliko kategorija koje cete morati proci prije nego budete potpuno osposobljeni za izlazak na velike highway-e (express autoputevi), tako da ce vas i ti ispiti kostati nesto novaca. Na sve se mora biti spreman, zato iako ponovno polaganje vozackog ispita i nije tako velika stvar, svejedno je dobro biti pripremljen. Istina je da zivot kosta.

Sto se tice vremena u Canadi, vrijeme nije ni priblizno onako kako se o Canadi prica. Ne moze se generalizirati jer je Canada ogromna zemlja i nemaju sve provincije isto vrijeme. Naravno da imamo zime i snjeg, naravno da su neke provincije non-stop pod snjegom, ali to su vecinom one gdje ionako nitko ne zivi. Mi u Torontu imamo puno srece jer smo okruzeni ovim prekrasnim jezerima koja jako utjecu na cjelokupnu vremensku sliku i stvaraju umjereniju klimu nego u mnogim drugim dijelovima ove prekrasne zemlje. Mi u prosjeku ne dobivamo puno snjega, tako da to bude jasno u startu. Druga stvar je da i mi imamo 4 godisnja doba kao i svi drugi, nasuprot vjerovanju kako smo mi samo okovani snjegom... pa boze mili, nismo mi na sjevernom polu. Mogu se kladiti da vecina ljudi nije ni znala da je Toronto juznije na karti svijeta (ispod 45 paralele) od mnogih mjesta u Hrvatskoj pa tako i od moje rodne Zupanje, tako da bas i nemogu reci da sam na sjeveru kada sam juznije nego sto sam to bio dok sam zivio u Zupanji. Ljeta u ovom gradu su nemoguce vruca, ima dosta vlage zbog jezera, ali nerijetko dobivamo temperature i do 40 stupnjeva Celsijusa. Vecinom je to oko 30-34, ali kao sto rekoh, nerjetko se penju i na 40. Znaci, ljetoljupci bi definitivno ovdje uzivali.

Hrana i odjeca u Canadi u prosjeku nisu skupi, mada se i to malo mjenja posljednjih par godina. Glavno je da se zna gdje se kupuje, jer kada ste tek dosli u ovu zemlju zeljni pocetka, naravno da necete ici kupovati u najskuplje trgovine u centru Toronta... ili mozda neki i hoce? Ali to je onda trosak na koji moraju biti spremni da sami sebi opravdaju kada se racun pocne stanjivati. U ovoj se zemlji moraju postaviti neki prioriteti i onda ih se morate dobro pridrzavati, tada nema zime ;)

Sto se tice posla, da se malo vratim i na tu temu. Zlatno pravilo je da nikada ne dajete otkaz i onda trazite drugi posao. Nikada ne zelite da ste bez posla pa cak i ako je to na samo par dana kao privremeno rjesenje. Ako niste zadovoljni svojim poslom, ne ostavljajte ga, nego dok jos uvijek radite taj svoj “omrzeni” trenutni posao, polako radite i na tome da trazite drugi s kojim cete biti zadovoljniji i zbog kojeg cete imati vise volje da se ustajete ujutro. Takodjer, pripremite se na pravljenje rezimea (resume). To je kratki dokument od samo nekoliko stranica (sto krace po mogucnosti) koji ukratko opisuje vase radno iskustvo, strucnu spremu i sadrzi neke bitne osobne podatke. Svaki volonterski rad se jako cijeni u ovoj zemlji, tako da je to ogroman plus kada i to mozete ukljuciti u svoj rezime. Vjerujte mi, ovdje je cista umjetnost napisati pravi rezime. Zlatno pravilo je da je kratak i u srz. U najkrace moguce recenica opisati tko ste i sta trazite od svojeg buduceg posla, te naravno i ono sto vi sami nudite, sta je to sto ce pomoci vasoj buducoj kompaniji za koju radite da prosperira jos i vise ako vas zaposli. Ako ne znate sami napisati rezime, postoje kompanije koje se samo tim profesinalno bave i uz malu naknadu, napravit ce vam najbolji rezime koji mozete imati, naravno koristeci cinjenice i podatke iz vaseg zivota koje im vi morate dostaviti. Postoje i centri kao sto je YMCA koji pomazu useljenicima oko bilo kakvih pitanja koje mozete imati. Oni ce vam cak pomoci i oko potrage za vasim prvim radnim mjestom, te napraviti rezime potpuno besplatno, medjutim to nije nikada toliko kvalitetno kao kada vam pise profesionalna kompanija koja se tim bavi za zivot, ali je dobro doslo u slucaju da ne zelite dodatno potrositi novce. Rezime se moze ciniti nebitnim, ali vjerujte mi da je to prvi i najvazniji korak u trazenju posla u ovoj zemlji. Nekada, ako vam je rezime dosadan i predugacak, nece vas cak ni zvati na interview jer im to ili otvara ili zatvara oci i direktno utjece na sliku o vama.

Moj vam je savjet, ako ista vrijedi, da cak i prije nego dodjete u ovu zemlju, dobro razmislite i odlucite cime se zelite baviti. Vjerujte mi, ustedjet cete si mnogo uzalud potrosenih godina. Ako budete "skakali" s posla na posao, sve cete vise biti zbunjeniji i cijeli ovaj proces ce vam se ciniti jos i tezim. Odlucite sta volite i usmjerite sve snage u ostvarivanju tog cilja. Naravno, vrlo je vjerojatno da u pocetku necete moci odmah raditi na onome sto volite, radit cete ono sto uspijete naci, ali kako sam i ranije spomenuo, dok radite posao koji vas hrani, polako radite na tome da nadjete posao koji ce vas veseliti, hraniti i graditi vam karijeru. Canada je surova zemlja, mnogo se ljudi ovdje bori za uspjeh i nije lako krenuti u njoj, vjerujte mi. Ali ako ste uporni i ne odustajete lako od nicega u zivotu, uspjeh vam je gotovo zagarantiran, prije ili kasnije.

Mnogi koji su duze u ovoj zemlji od nas su nam govorili da sa vremenom sve ide lakse i lakse. To je najveca istina koja postoji i to vam mora biti pred ocima svake sekunde u vasoj borbi u ovoj zemlji. Nikada se ne okrecite unazad i nikada ne zalite za propustenim prilikama. To ce vam samo oduzimati dragocijeno vrijeme i nepotrebno vas usporavati. Treba se skoncentrirati na buducnost, a to je upravo ono sto sam ja radio citavo vrijeme.

Nakon samo par godina (to je super brzo, jer mi je vecina ovdje govorila da ne ocekujem prekrasan zivot prije nego sto prodje 10 godina u ovoj zemlji, toliko navodno otprilike treba da se stabilizirate i izgradite radna iskustva koja ce direktno utjecati na dobivanje boljeg radnog mjesta), ja sam dosao do posla svojih snova, posla u mojoj profesiji, posla koji ne zelim nikada napustiti. Naime, cijeli svoj zivot se bavim grafickim dizajnom i u posljednjih 8 godina, intenzivno multimedijom i programiranjem u Flash-u. Zadnje 3 godine radim u jednoj od najjacih korporacija u Torontu koja se bavi multimedijom, web dizajnom, izradom augmented reality projekata, pravljenjem TV reklama i 3D animacija, izradom iPhone aplikacija i slicno. Ovdje sam postao lead animator (Flash, After Effects, Particle Illusion i ostale aplikacije) i mogu reci da sam dosao do tocke gdje sam potpuno zadovoljan svojim zivotom. Kompanija nam je pokupila mnogo prestiznih nagrada, a jedna od najvecih je "Golden Pen" i "Golden Lion", prvo mjesto na prestiznom festivalu u Cannesu. Radimo TV reklame i web projekte za najpoznatija imena u auto industriji kao sto su BMW, Mercedes, Ford, Toyota/Lexus, Chrysler, Dodge itd. Sudionici smo svih velikih zbivanja i okupljanja u advertising svijetu, te se prosirujemo tako sto ucimo nove tehnologije i idemo u skladu sa desavanjima u ostatku svijeta. Da je netko rekao prije samo godinu dana, da cemo se baviti proizvodnjom aplikacija za iPhone, ja mu ne bih nikada povjerovao, ali eto i to je sastavni dio naseg posla danas.

Moja supruga i ja smo prije 3 godine dobili svoje prvo dijete, prekrasnu djevojcicu koja nam se rodila na Bozicnu vece, te smo sada napokon prava mala porodica. Tata ima velike planove i svojim teskim radom i trudom osigurava da buducnost izgleda bolje. Vazno je nikada ne odustati, nikada se ne okretati unazad, ali u isto vrijeme se sjecati svakog teskog momenta jer vas to cini jos i snaznijim i daje vam jos i vise snage da se borite do vrha. Najveca greska koju nasi ljudi ovdje rade je da dosta njih konstantno “placu” za kucom. Kada-god ih sretnes negdje, samo pricaju o tome kako ih nostalgija vuce i kako im se ide kuci. To vas samo moze vracati unazad i udaljavati od vasih ciljeva koje ste stavili pred sebe. Ne kazem da nostalgija nije normalna, i naravno treba gajiti osjecaje prema svojoj domovini, ali ne treba dozvoliti da to ovlada vama i ima najveci utjecaj u vasem zivotu. Ne shvacam, zasto plakati za necim sto ste svjesno ostavili iza sebe? Trazite bolji zivot i po to ste upravo i dosli... sami... nitko vas nije na to natjerao. Plus, vecina njih samo place i kuka kako je ovdje tesko, a kada ih pitas zasto se onda ne vrate kada vec toliko zale za kucom, odgovor je: "...pa ovdje je bolji novac, to nikada tamo ne bih zaradio dole u HR...". No comment, osim... ja ne placem za Hrvatskom, ja se Hrvatske samo pokusavam sjecati u njenom najboljem svjetlu i volim ju i dalje, ali ne dozvoljavam da mi to stoji pred ostvarenjem mojih ciljeva. Gdje je moja kuca? Pa naravno tamo gdje je moj posao, moja kuca i moja prekrasna porodica koja mi je najvaznija stvar u zivotu... a to je bas ovdje gdje i gradimo svoj zivot. Stvarno nemamo za cim plakati.

Zanimljiva stvar je da samo vidite koliko je ovdje ljudi iz Indije i drugih djelova istocne Azije i svi su slozni i drze se zajedno (sto nije slucaj u vecini slucajeva sa nasim ljudima ovdje). Nikada od tih ljudi necete cuti da se tuze na nesto i bune da im nesto ne valja. Samo rade i guraju naprijed, te su nevjerojatno slozni i pomazu jedni drugima. Zato na kraju veliki dio njih i uspije u IT sektorima. Oni sto placu i kukaju, njima nigdje ne valja i gdje-god da ih posaljete, njima nece valjati i svagdje ce se buniti i prigovarati. Mogu se kladiti da ni Njemacka, Svicarska, UK, Svedska ni Australija nece biti dovoljne da im udovolje. Takvi nece biti sretni nigdje na svijetu, i uvijek ce naci nesto da prigovaraju, a jedini razlog tome i prepreka svojem uspjehu su oni sami. Zivot nije lagan i bolji zivot ne pada samo tako s neba. Treba ga zaraditi teskim radom. Ne kazem da je nemoguce, ali ja nisam uspio to napraviti dolje u Hrvatskoj, te sam se odlucio doci ovdje. U Canadu sam se zaljubio vec davne 1988 i tada iako mi novac nije znacio puno, ja sam znao da zelim ovdje zivjeti. Radio sam na tome skoro cijeli svoj zivot. Mozda je kljuc mojeg uspjeha i to sto volim gdje jesam, a nisam dosao iskljucivo i samo zbog financijskih razloga... tko zna.

Znam samo jedno... Nisam jedini, ovdje su milioni ljudi sa istim ciljevima i svi rade i trude se nadnaravnim mocima da bi svojim porodicama osigurali bolji zivot. Upravo to moja supruga i ja radimo - osiguravamo da nasa kcerkica ima prekrasno djetinjstvo i svjetliju buducnost, da radi i zivi tamo gdje je cjenjena zbog svojih kvaliteta i uspjeha, a ne zbog drugih razloga. Ja sam se trudio i u Hrvatskoj, ali zbog nekog cudnog razloga, ljudi nisu vidjeli mnogo mogucnosti u onome sto sam nudio. Canada i moji suradnici ovdje su to vidjeli i vjerujte mi, znaju cjeniti, a sto je jos vaznije, znaju i nagraditi. I ja sam se mogao vratiti nazad u Hrvatsku, da nisam razmisljao... nekoliko ponuda sam dobio za posao, ali zalosno, tek kada su vidjeli moj uspjeh u Canadi (zovite ga kako god zelite, ali ja ga zovem - uspjeh). Pa zar je sve to trebalo proci, samo da bi netko napokon shvatio da sam ja na kraju krajeva ipak imao nesto za ponuditi ;) Nisam morao dva puta razmisljati o mojem odgovoru... zato sam i danas ovdje i vjerujte mi, nisam pogrijesio.

Stat cu ovdje. Nikada nista u zivotu nisam duze napisao, ali eto nadam se da cete barem priblizno dobiti sliku o imigrantskom snu dvoje malih ljudi kao sto smo to moja supruga i ja. Nije lako, ali nije ni nemoguce. NISTA na ovom svijetu nije nemoguce i ako se ne bojite boriti, uspjeh je zagarantiran. Bit ce mnogo zrtava, suza i znoja, ali ako ne odustanete, nagrada je zagarantirana. Nagrada je da smo ravnopravni clanovi ovog drustva gdje imamo sve mogucnosti da se dokazemo i uredimo si zivot. Nakon prve 3 godine zivota u ovoj zemlji dobili smo i poziv na svecanu zakletvu, te smo i oficijelno postali Canadski drzavljani, tako da smo sada vec 8 godina ovdje, ali zadnjih 5 godina i oficijelno Canadjani sa svim pravima u ovoj zemlji. Izmedju statusa Landed Immigrant (prve 3 godine u zemlji) i Canadian Citizen, jedina razlika je sto kao Landed Immigrant nemate pravo glasati na izborima, a kada postanete Canadjanin, onda dobijete i to pravo.

Moj san se ostvario i mogu vam reci da ga i dalje zivim. Mi ne trazimo puno od zivota, samo da ono sto mozemo ponuditi, netko drugi barem malo cijeni. Nismo multimilioneri, ali svejedno mogu reci da smo najbogatiji ljudi na svijetu - moja mala porodica zivi i radi posteno, imamo jedni druge i volimo se najvise na svijetu i trudimo se zajedno da nam bude jos i bolje. Sta ima vrijednije od toga?

Zivot je velika zrtva, ali ako se pravilno zivi, vjerujte mi i najveca je nagrada na svijetu.

Pozdrav iz Toronta u kojem bas evo pocinje padati snjeg (to kazem s veseljem, jer je ova godina bila samo sa doslovce par snjeznih dana sveukupno... a i to je trajalo po jedan dan i onda drugi dan vec ga nema na tlu).

Ljudi, volite se i cijenite jedni druge! Tajna uspjeha je biti uporan i napraviti sve da dodjete do svojeg cilja, naravno izbjegavajuci da "gazite" preko tudjih ledja jer to nikada nije bio nacin. Takvi nigdje ne traju dugo.