Koja je to Ana ?!

Koja je to Ana ?!
 

Na Internetu smo pronjuškali i pronašli jedan blog u kojem jedna dama rođena 26.7.1985. ne može preboljeti nekog lokalnog baju iz sela. Malo nas pljuje da smo neobrazovani ali nismo nepismeni kao ona ? Koja je to Ana koja se hoće udati za Slavonca ??!!! Onaj koji je zabrijo sa Anom i raskrvario joj srce ima za nagradu polovnu gloknu za šurenje. Nagradu podići u Lanterni svakim danom od 24.00 h do 3 ujutro. (Uprava)

Najveća glupost koja je napisana je da su največe Casanove u Beću ?! Pa da li si ti kada zabrijala u Lisičaku ?!

Evo da se malo maknem iz uzavrelog grada Zagreba i ispričam vam priču o jednom malom selu kojeg jako volim.
Danas mi je imendan. Jedan dan zbog kojeg se osjećam posebno. To je ujedno i razlika između sela i grada. Pa da vam ispričam tu priču.

Kada sam se ja rodila, mama je već imala tri i pol godišnju kćer – moju stariju seku. Mama je nazvala baku u Slavoniji i rekla da je rodila još jednu curicu. Tada je nastala polemika kako će se ona zvati. Odnosno ja. I u pozadini toga razgovora preko telefona, viće moj pokojni djed Marko : 'Šta kako će se zvati??? Zvat će se Ana!!!!' i lupi rukom o stol. Tako sam ja dobila ime. Ali zašto je djed tako uzviknuo i lupio rukom o stol? Prije je na selu bio običaj davati djetetu ime iz katoličkog kalendara Svetaca mjesec dana prije ili mjesec dana kasnije. Ja sam se rodila samo nekoliko dana poslije Svete Ane ( na jednoj ruci mogu izborjati dane). Djed koji mi je dao ime, umro je kad sam imala dvije godine. Ali ja se još uvijek sjećam njega. Sjećam se kako je sjedio na stolcu, držao štap ravno i ja preskala preko toga štapa, sjećam se kad je bio u bolnici, i sjećam se sprovoda, iako sam bila kod komšinice.
Nakon toga, po pričanjima moje mame, navodno sam dvije godine u većini vremena proživjela kod bake bez svoje obitelji. To su bile kao prve dvije godine moga života. Kasnije smo svako ljeto i kad god smo mogli išli u Slavoniju u malom bijelom fići. Tada su vremena bila drugačiju. Praznici su imali smisao i svi su mogli priuštiti odmor. Danas se to nemože.

Svako ljeto sam bila kod bake. A to znači da sam tamo provela i svoj imendan i rođendan. Stari ljudi su uvijek pazili da se sjete kada netko ima imendan. I tako su meni sve te komšinice dolazile, donosile čokoladu ili neki poklon i čestitale mi imenda. A kada bi nakon toga došao rođendan, nitko nije znao za njega.
Tek sam prošle godine u Zagrebu shvatila kako mi zapravo nedostaje čestitanje imendana. U Zagrebu nitko nezna kad je nekome imenda. Ni neznaju kad je njemu osobno imendan. I ja sam se osjećala malo tužno. Uvijek bi me oba dvije bake nazvale i čestitale mi, ali ostali nitko.
Tko od vas zna kad mu je imendan?

I sada dolazimo do moga Sela Vesela!!! Neću objašnjavati povijest i kulturu toga sela, jer to sve piše na njihovoj web stranici www.gradiste.com pa pogledajte. I da nemojte se obazirati na slike i na izjave, ljudi su nezaposleni i neobrazovani pa pišu gluposti što je čak i sramota što se sve tamo može naći. I stranica im je bila bolje prije godinu dana nego sad, stalno mijenjaju izgled. Ali postoji sve ljepo opisano u vezi sela. Pa ako vas zanima, pročitajte.

Zašto je to selo meni važno? Ni ja sama neznam. Ali imam neki osjećaj da sam povezana s njim od kad sam rođenja. Tamo sam svašta dobila i izgubila, svašta napravila, svašta skrivala, sve. Počela sam izlaziti nakon prvog srednje, i oduševila sam se koliko tamo zgodnih dečkiju ima. Ajoj! Od tog prvog puta, nosim etiketu Matina cura! Dečko s kojim sam se natezlala tri jebene godine, da bi na kraju čovjek sve zajebo. A sada već dvije i pol godine on ima curu iz Vinkovaca, ali i dalje sam ja Matina cura bez obzira na njegovu pravu djevojku. Haha smiješno kaj ne. Ali znate što volim tamo napraviti kada izađem van? Napraviti cijeli rusvaj pa neka ljudi malo pričaju o meni. Joj koliko sam ja čak i tračeva čula u vezi sebe. Ajoj što je to smiješno.
Gradište , u kratko da vam objasnim, nalazi između Županje i Cerne ( najbliže selo kada se ide prema Vinkovcima), ali ako neznate ni gdje je Županja ni Vinkovci, onda uzmite kartu Hrvatske. Od Županje je udaljeno samo 8 kilometara. Ono vam ima 3 517 stanovnika ( jedino selo u Vukovarsko – srijemskoj žipaniji gdje ima više muških nego žena ). Kroz selo prolazi rijeka Bosut, još uvijek prljava i zmazana rijeka, imam frenda koji mi već 6 godina duguje skakanje u Bosut. On mi je obećao da će gol skočit, ali još nije. Hm….? Šta još ima zanimljivo u vezi sela? Hm, imam knjihu o Gradištu, ali ne vrijedi sve prepisivati.

Po čemu je ono poznato?

Pa i po nekim ljudima, ali valja samo nabrojati koji su danas poznati i živi.
Od danas poznatih Gradištanaca valja spomenuti sveučilišne profesore : Krešimira Bagića, Vlatka Previšića, Ivana Ivanšića, pjesnike suvremene Ivana Boždara, Božicu Zoko, Maricu Reljanović, Mariju Dabro, i ostale, te živuću legendu tamburaške glazbe Šimu Jovanovcu. On je mojoj mami kad je bila dijete predavao glazbeni i povijest u osnovnoj školi.

I ako vam se pojavi pitanje u milijunašu koje selo je poznato po šaranju tikvica i još ih proizvodi, nemojte zaboraviti reći da je to Gradište i obitelj Makarević. Jel ako vas jendom vidim i da neznate to, bolje me se čuvajte. Također je poznato i po svilarstvu, u zadnje vrijeme održavaju se žetvene večeri, te motorijada, svake godine u 7 mjesecu provodi se turnir malog nogometa natječu se kafići iz pojedinih drugih sela…… neznam što još reći u vezi Sela vesela, ali sve što sam pročitala u knjizi je važno.

....preskočno (o.a) ...

Ljudi moji samo da nadopunim, ove pjesmice, Beč i dalje vrvi zgodnim dečkima koji i dalje sviraju tamburicu i većina njih su šumari. Oni su i dalje najveće Cassanove u Gradištu.
Nedostajemi mi moje malo selo veselo. Ljudi me pitaju hoću li doći, a ja ne mislim doć. Počela sam raditi pa niš od dolaska. Najbolje vam je u selu kad je Uskrs ili kirbaj, ili kolinje.
I da ovo vam moram ispričati zbog čega nevolim grad.
Ja se jednog dana MORAM udati sa Slavonca. Jer na mislim do kraja života Uskrs provoditi u gradu. Jedne godine sam ostala u Zg i otišla na sam Uskrs na misu. Običaj u selu je na Veliku subotu nositi Svetenje, ali ovdje je to na samu nedjelju. A pošto je crkva razapela moju obitelj na tri župe, Svetenje je mama te godine nosila u jednu, ja sam išla sa sestrom u drugu, tata u Katedralu, a starija sestra u treću župu. Kada sam ja došla na tu misu. Ja sam plakala cijelu misu i htjelo isti čas otići baki. Ti ljudi nisu normalni. Oni na Svetenje nose jedno jebeno jaje i jednu šnitu kruha u jednoj jebeno maloj košarici koja i nije košarica nego skoro pa tanjur!!!!!!!!! Kada sam to vidjela, sam se toliko rastužila. Ja sam plačući došla doma i govorila sljedeće godine idemo baki! To je sramota da za Uskrs ljudi nose po meni smeće u crkvu!Dragi moji kod bake, u selu veselom, ljudi ne da nose košurinu nego dvije takve košurine napunjene hranom na Svetenje. Ja kad to vidim, to mi je tako lijepo za vidjeti i uživam u tom pogledu. Ljudi se okupljaju, pričaju, odlaze na kolače, odlazi prijateljima i nose jaja kako bi se tucali i tako dalje i tako dalje…..toga u Zg nema. Zato se ja MORAM udati za Slavonca kako bi mogla njegovoj obitelji dolaziti za Uskrs. Jer znam, ako ću ostati ovdje, nema šanse da ja Uskrs slavim onako kako sam prije. Nema šanse. Ja ne želim ponovno proživljavati i gledatu tu sramotu na taj dan. I opet sam se raspisala, ali neka. I moje selo je zaslužilo da se o njemu priča, naravno osim svečenika koji pripada onim gnusnim zadrtim skupinama svečenika. Ali o njemu nekom drugom prigodom. Pusa svima



Alfe, omege i delte Berave sela:Šargija i Jilla