Protiv naroda i države

Kad sam odlučio pisati o životu gastarbajtera znao sam da, potpunosti radi, treba napisati i nešto o tome, kako se država odnosila prema njima, jer su oni na jednoj strani bili ti koji su uvelike spašavali državu svojim markama poslanim iz biloga svita, a na drugoj strani za mnogo čega bili dežurni krivci. Gastarbajteri su itekako umanjili socijalne tenzije toga doba. Da tolike tisuće nisu otišle iz države vjerujem da bi moralo doći do socijalnih nemira. A dobro se sjećam izjave jedne političarke u centralnom komitetu koja je za sve socijalne razlike u društvu krivila gastarbajtere. No nisam baš planirao skoro na samom početku ponuditi ovu doista tešku temu. Prva je bila nekako tmurna, rekao bih žalosna, pa sam mislio napisati nešto veselijeg, jer, hvala Bogu, nije život gastarbajtera, uz to što je bio težak, bio samo crn. Bio je kao i život ljudi našega kraja, „red kiše, red sunca“, kako reče moj prijatelj Mata Blažićev iz Babine Grede.

Ponukan napisima po novinama zadnjih dana o objavi imena bivših „udbaša“ smatram potrebnim i ovim mojim prilogom upotpuniti sliku tog doista tamnog doba naše ne tako daleke prošlosti.

Odnos nas Slavonaca, Šokaca prema izvršnoj vlasti, mogu slikovito reći prema uniformi, bio je jednostavno rečeno negativan. Mi očito nikakvu službenu uniformu (znam ja da se na hrvatskom jeziku to zove odora, ali budući da pišem o vremenu prije naše države rabim ovaj izraz, jer smo ga svi tako rabili) nismo prihvaćali. Sjećam se dobro kako mi je pripovijedao jedan kolega iz gimnazije, a on je iz našega kraja, s područja bivše općine Županja, da je nakon osmogodišnje škole htio ići u vojno-muzičku akademiju. Već se tada bavio glazbom za koju je imao smisla pa je svoj hobi htio pretočiti u „zanat“. Osim toga školovanje u vojsci njegove roditelje, poljoprivrednike ali ne „kulake“ ne bi ništa koštao, što u to vrijeme (1961. godine) nije bio nevažan razlog. Prijavio se on, položio u Vukovaru ispit sluha i samo su oba roditelja trebala potpisati i on bi bio pitomac te akademije. Njegov otac potpiše ali majka nipošto. Razlozi su bili: nosit će uniformu i neće moći ići u crkvu. Dakle uniforma je bila sinonim protuvjerskoga, a vjera je u to vrijeme ipak bila jak oslonac našega puka. Osim toga državnim je službenicima pohađanje crkve i prakticiranje vjere bilo zabranjeno. Doduše ustav je garantirao „slobodu savjesti i vjeroispovijesti“ ali od ustava je važnije bilo mišljenje komiteta. A ljudi su se pokoravali bojeći se za svoj posao. Oni koji su u srcu ostali vjernici su naravno svoju djecu krstili kradom, noći ili u nekom velikom gradu, crkveno su se također vjenčali tajno. Kad smo kod vjere onda je važno reći i to, da su u to vrijeme crkve bile „pune“ ne samo radi našega tradicionalnog katoličanstva, nego je pohađanje crkve bio jedini legalni način demonstriranja opredjeljenja. Što su unutarnje političke prilike  u tadašnjoj državi bile napetije, time su crkve bile punije. Narod je na taj način „drugovima“ uporno davao do znanja da nije na njihovoj strani.

Došavši u slobodni zapadni svijet gastarbajter se susretao sa svim i svačim, a sve mu je bilo novo. Tako se susreo i s emigrantskom štampom, ali i s pravim emigrantima koji su upravo među novopridošlim Hrvatima nastojali etablirati svoje ideje. Bili su to ljudi koji su poznavali jezik i novopridošlima nudili svoju pomoć. Znali su naši ljudi što to znači, nisu se oni baš veliko „trpali“ i u tu politiku, a osim toga su znali da to može biti i opasno. Osim toga većina gastarbajtera je napustila zemlju u uvjerenju da će za dvije, tri godine ostvariti svoje namjere (kupiti još zemlje i poljoprivredne strojeve, sagraditi kuću i t.d.) i vratiti se kući. I to je bio razlog što su zazirali od svega što bi im moglo pomrsiti račune. Neću tvrditi da neki od njih nisu kupili „Novu Hrvatsku“ i čitali je na sigurnom, ali o tome se uglavnom nije govorilo. Objektivnosti radi moram reći da su se glede toga ipak uočavale razlike. Slavonci nisu bili glasni. Ako su i znali nešto „što se nije smjelo“ oni to nisu nosili „na drum“ za razliku od Hrvata iz južnih krajeva. Što je već možda na samom početku većini bilo jasno je: pazi se grlatih Hrvata. Šaputalo se već o provokatorima na „specijalnom zadatku“, jer je država zajedno s gastarbajterima poslala i „svoje“ ljude. Slavonac, Šokac, poštenjačina nije sumnjičav a nije baš ni lakovjeran. Znao je on odvagnuti što je što. On se držao svoga posla i vodio svoju brigu. On je praktički samo radio i spavao, jer slobodnog vremena skoro nije niti imao. I unatoč toga često ga se znalo optuživati za „krivična djela protiv naroda i države“, dakle za najveća krivična djela toga vremena koja su sankcionirana Golim otokom ili dugogodišnjom robijom.

UDBA, odnosno Služba državne sigurnosti kako te tada već UDBA zvala, naravno je znala da u zemljama zapadne Europe živi određeni broj ljudi, koji su napustili Hrvatsku pred kraj II. Svjetskog rata i bili u redovima Ustaša odnosno u državnim strukturama NDH. Nisu oni svi dospjeli u Južnu Ameriku, neki su ostali i u Europi. Osim toga do „otvaranja granica“, negdje do 1965. godine, nije se tako lako moglo ići u inozemstvo pa su ljudi bježali preko granice. Time su oni „razračunali“ s tadašnjom državom, jer su znali da im povratka nema. Iz redova ovih se regrutirao određeni broj onih, koji su se priključili emigrantskim organizacijama, koje nisu bile toliko jake kako ih je država znala „napuhavati“. Iako su državne službe imale kakav takav uvid u strukture hrvatskih gastarbajtera, one su htjele imati još bolji, a za to su trebali „obične“ ljude koji smiju doći kući, dakle koji nisu upadljivi i „proskribirani“. Do takvih su oni „suradnika“ dolazili na veoma perfidan način. Vrijeme godišnjih odmora, a to je bilo vrijeme od Božića pa negdje do kraja siječnja, Uskrsa i ljetnih odmora, te su službe koristile za „regrutaciju“ svojih „informalnih suradnika“. Kako je to obično teklo? Najprije su, pod plaštem brige za gastarbajtere, ljude pozivali na sastanke na općinskoj razini na kojima su im pričali o opasnostima od hrvatske emigracije i od njih zahtijevali „budnost“ glede sigurnosti od „vanjskog neprijatelja“. Naravno da ovakve sastanke nije organizirala UDBA nego neke općinske strukture, premda je ona bila u pozadini. Ovakve su sastanke koristili za ocjenu pojedinih ljudi, koje su onda pozivali u „stanicu milicije“ ili kao se to tada zvalo u SUP. Takve razgovore nisu vodili obični milicajci, nego inspektori iz Službe državne sigurnosti. Već prema držanju „ispitanika“ upotrebljavali su „alat“. Raspitivali su se poimence za hrvatske emigrante, o tome što oni rade, tko s njima ima posla, tko čita zabranjenu štampu itd. Ako bi ocijenili, da im dotični nije dovoljan izvor informacija i to ne što ih nema nego što ih ne želi reći, onda su posezali za „težim oružjem“. Najprije bi dotičnom „natovarili“ na leđa koje kakve „teške grijehe“ kao: članstvo u emigrantskoj organizaciji, prodaju emigrantske štampe i literature i odmah dali do znanja da oni to „veoma dobro znaju“ i da ga mogu izvesti pred sud, jer da imaju svjedoke iz svih krajeva tadašnje države, koji će sve to „jednoglasno“ potvrditi. Nisu propustili reći o kakvoj se kazni za sva ta „djela protiv naroda i države“ radi. Što je mogao dotični gastarbajter, koji je doduše bio „čist ko staklo“, negoli se uplašiti, jer je znao da se s njima ne može boriti, da će izvući kraći kraj i ostati bez pasoša, koji mu je bio garancija ispunjenja svih planova i želja. Kada su ocijenili da su „sugovornika“ uspjeli uplašiti, „pokazivali“ su se tolerantnim i velikodušnim. Sve će oni to zaboraviti, ali „ćeš ti za nas raditi to i to“. „Repertoar zadaća“ takvog jednoga bio je na primjer: praćenje određenih ljudi, i izvještavanje o njima. U biti to u pravilu i nisu bili neki veliki zadaci, ali im je bilo važno da u svakom većem mjestu imaju svoga čovjeka. Za velike zadatka dolazili su ljudi iz zemlje, posebno obučeni za svoj posao.