Tu između dva brdašca, u pitomoj i ravnoj Slavoniji kad prođeš od Cerne
Kalvariju na putu od Vinkovaca prema Županji idući preko sela. Posebni smo po
mnogočemu, ljudi vrijedni i ljubazni, pomalo samozatajni, a dio bogate baštine
sačuvao se i danas, nažalost samo kao dio folklora. Od vjekova su se u Gradištu
šarale tikvice (biljka koja pripada porodici Langenaria vulgaris) i to je dalo
pečat i prepoznatljivost selu koje i danas njeguje tu tradiciju. Zašto se šaraju
nema odgovora, fenomen je to narodnog stvaralaštva u ovome dijelu istočne
Hrvatske, a u stručniju analizu ne treba niti ulaziti , jer to je dio našeg
okruženja, simbolika sela za kojeg će Gradišci reći da je upravo tu šaranje
tikvica i začeto.
Da li je bio u Gradištu ne znamo, ali spominje Petar Katančić u svome djelu
"Fructus auctumnales" 1791. god. i ovo: "Ja bi mu poklonio šarenu novu tikvicu
odma, od nje ne imam skupljeg dobra, viruj!"
Da je to doista staro umijeće svjedoči i sljedeći podatak: U posjedu
etnografskog muzeja u Zagrebu sačuvana je tikvica inv. br. 13114 (prema
podatcima izložbenog izdanja " šarane tikvice" EMZ 21. srpnja do 3. rujna
1990.), šarana 1838 po Juri Filipoviću, kasnije ju je 1888. darovao svom tastu
Dugalić Marijanu, ovaj ju je pak 1938. poklonio Antunu Mikincu. O svemu tome
postoji zapis na tikvici. Najstarija tikvica iz Gradišta prema istome izvoru
datira iz 1805. godine ( EMZ inv. br. 8200.).
Kako su tikve vrlo šarolike u obliku svojih plodova, tako su našle primjenu
osim za šaranje i ukrašavanje, i u raznim životnim potrebama. Treba razlikovati
i oblike one tankog "vrata" zovu se " tukvanji", zadebljanog "vrata" su tikve
ili tikvice, a jako izduženog vrata su teglice. Sva tri oblika su se šarala, a
teglice su se koristile za vađenje rakije iz bureta. Od većeg tukvanja pravili
su se takozvani hrgovi koji su služili za uzimanje i pijenje vode, od malih
tikvica pravile su se solenice za sol. Velike tikve sa duplim vratom koristile
su onima koji nisu znali plivati, a manje su upotrebljavali za ribolov (služile
su kao plovci na ribarskoj mreži).
Sade (siju) se u proljeće kako i sve drugo sjemenje osjetljivo na mraz i
hladnoću. Poput loze pušta takozvane brkove, a to je trenutak kada se mora lozi
omogućiti da se penje te se u tu svrhu koristi granje ili lomača, nešto slično
kao i kod uzgoja vinove loze. Uzgoj na zemlji (tlu) nije valjan jer se dobivaju
plodovi nepravilnog oblika, dok u visećem položaju tikve ostaju pravilne. Već u
mjesecu rujnu počinju sazrijevati te se zajedno sa peteljkom beru.
Nakon branja valja tupim nožem sastrugati vanjsku pokožicu i deset do
petnaest tikava svezati špagom u vijenac ostaviti na natkriveno i prozračno
mjesto da se suše. Kada prestanu poljski poslovi, a to je većinom zimi onda se
šaraju. Sam proces šaranja i nije tako jednostavan. Najprije bi se olovkom na
tikvici nacrtala željena ornamentika, a potom bi se posebnim nožićem prema
crtežu urezivale plitke brazde. Nožić je bio ravan ili zakrivljen ovisno o tome
koji se motiv i koji dio tikvice obrađivao. Potom bi se polja koja su se željela
istaknuti premazivala pomoću pera ili nekog sličnog predmeta dušičnom kiselinom
takozvanim "shatwasserom", a zagrijavanjem tih ploha pri lampi dobivala se
crvena boja dok su ne premazane plohe zadržavale boju tikve. Prženim orasima ili
zobenom slamom, tikva se zatim "crnila". Naime, crnilo se budući da je masno
uvlačilo u brazde načinjene nožićem, dok bi ravnim plohama na tikvi davala
poseban sjaj. Ukoliko se iz tikve željelo odstraniti sjeme i usplođe tada se
užarenom željeznom šipkom na vrhu bušila, a sjeme se vadilo posebnom kukicom.
Ovako našarana tikva se koristila i za držanje rakije s tim da je iznutra bila
voštena da ne bi zbog poroznosti propuštala tekućinu. Motivi i ornamentika na
tikvicama su šaroliki, od onih geometrijskih do biljnih motiva iz svakidašnjeg
života. Nerijetko se ukrašavaju sa nacionalnim simbolima te likovima od
aktualnih lidera, kao nekada na primjer Stjepana Radića i slično.
Dno tikvice najčešće se ukrašava geometrijskim motivima, dok se samo tijelo u
Gradištu najčešće ukrašava hrastovim granama sa žirom ili motivima ljiljana te
prizorima iz svakodnevnice. Nerijetko srećemo i motive sa šumskim i domaćim
životinjama. U novije vrijeme tikvice su izgubile svoju uporabnu vrijednost te
sve više postaju samo suvenir našeg dijela Slavonije, jer osim u Gradištu ima
šarača i u okolnim mjestima. Najčuveniji i najplodonosniji šarač tikvica, pučki
pisac i pripovjedač zacijelo je bio i čika Ilija Dretvić - Filakov, redovni gost
folklornih zabava kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, a dakako da se tradicija
šaranja tikvica njeguje i danas kod mnogih obitelji ( Marice Stojanović, Franje
i Đule Dretvić, Kate Žigmundovac, Franje Jovanovac-Veljinog, Ivana Jovanovaca
- Jerkovog, Ivana Ivanšića-Martinovog itd.).
|