Reljković je davno rekao da su to sve "turske skule", ti naši davni običaji,
ta naša vezanost vjere i mitologije ili uzročno-posljedične sveze između
vremenskih prilika i svetaca, najrazličitijih vjerovanja itd. Ali sve je to dio
nas- danas već možemo reći i velikim dijelom zaboravljeni dio nas i zato neka
ove crtice barem na tren otrgnu iz zaborava ljepotu prošlog doba.
Kažu da je i zrak tada drugačije mirisao, a od prašine se nitko nije ošugo,
sve u životu bila je Božja volja, a vjera je živjela u starih Šokaca, što iz
običaja, a više iz postojanih osjećaja. Tu su živjeli dobri ljudi, netko danas
veli i škrti, ali osim ponosa, inata i rada nije se puno više ni imalo. Istina,
nije Šokac progledao dok mu dada ne umre, ta redom je gazdaluk, kažu zlobnici,
ali to nas je održalo i kad smo ginuli, i kad smo se molili, kad su nam ometali
tavane i otimali zemlju. Pa ipak mi smo tu, i ne mogu nas zatrti nikakve
ideologije i nikakve vojske i ratovi, jer se pozdravljamo sa "Hvaljen Isus i
Marija". Prošlost se ne zaboravlja vele stari, može se oprostiti svakomu;
grijesi se zaboravljaju, a spomen na velike ljude ostaje, negdje tamo u
sjećanjima i zapisima. Mnoge smo već zaboravili, a velikih je Gradište imalo,
onda kada je kršćanski svijet bio u opasnosti, te na granici za vojne krajine,
tu baš preko Save. Priču o tome valja spomenuti, ostala je zapisana, čije djelo
svjedoči o junaštvu i prkosu naših pradjedova, priča o jednom tužnom Božiću.
Bilo je to godine 1875. Jaka zima i suvomraz zavrnula prije Andrijeva, pa
nikako ne popušta. Zamrzle slavonske bare i potoci, a počela zamrzavat i Sava.
Ljudi žurili posvršavati još zaostale poslove prije sniga. Selom se širio miris
svježih čvaraka, a kasno u noći razlijegala se pjesma onih koji su se vračali iz
mobe, sa kolinja svinja i gubila se u studenoj noći tamo do prvih seoskih
stanova sa kojih su se javljali psi tužnim zavijanjem. Za stanovima pružala se
crna nepregledna stara hrastova šuma koja je tako reći zaštićivala stanove, a
ovi opet u prstenastom pojasu okruživaše selo. Na sam Badnjak osvanuo je snijeg,
koji je cijelu okolicu zaodjenuo u bjelinu iz koje su se isticale crne drvene
zgrade, štagljevi, štale, pojate, svinjci, sušara i druge manje gospodarske
zgrade ograđene hrastovim plotom, a u sredini stajala koljeba pokrita drvenim
krovom i rezbarijom. Pred koljebom bunar sa đermom i dva velika hrastova
valova za napajanje blaga. Pored koljebe pašnjak, podalje prostran šljivik, pa
voćnjak, a dalje oranica - jednom riječju sve što sačinjava stan jedne bogate i
brojne zadruge kao što je u zadruge Makarevića. Tu je smješteno rogato i šušato
blago, konji, telići, praščad i živad.
Stanar je bio zaduženi član Cifra i žena mu Marga sa
djecom, a pri poslu oko namirljivanja blaga su mu pomagali prirasli dječaci i
dva zadrugara koji su jutrom dolazili od kuće iz sela, a na večer se opet
vračali. Kuća im je u selu bila jedna od najvećih. Zadružna soba brojila
dvadeset greda. U sobi sedamnaest kreveta, sa petnaest oženjenih parova. Puna
kuća čeljadi, svega u izobilju, ljubavi, sloge i Božjeg blagoslova nikad nije
pofalilo.
Toga jutra i Sava je zamrznula od velike studeni, stanari su za Božić
pripremili sve što im je bilo potrebno za navještaj Isusova Porođenja. Tu idilu
poremeti dolazak seoskog kneza koji naloži kuće gospodaru da je stigla zapovijed
od kompanije iz Cerne da otpremi trojicu svojih zadrugara na stražu u vojnički
čardak na Savi kod Županje. Knez saopći da se zbog zamrznute Save valja bojati
turskog prelaza.
Domar koji je jutra došao na stan, ostavi jestvine , priveze saone drva u
koljebu za Badnjak, saopći kneževu zapovijed, zaželi sretan Božić stanaru i
povrati se natrag u selo. Stanar Cifra posvršavavši poslove, podmaže puške i
pištolje, mladići odoše na veće kući, a on sa ženom i djecom osta sam na stanu.
Žena je okitila djeci božićno drvce, otac je uneo u sobu božićnu slamu, a nakon
večere djeca su se valjuškala u slami i napokon zaspala. Cifra po običaju uzme
Božićne kolače te malo rasporedi marvi da okusi, da se sretno plodi i zdravo
bude.
U tišini studeni Božićne noći pred samim selom pojavi se ženska spodoba, bosa
i gologlava, lamatajući rukama, zadihana, bezumno zaviče takvim glasom da su
trnci tijelom prolazili: "Joj, zvonari i topovi pucajte - Turci idu - joj moj
Andro i moj Pero - Turci idu!". Uzbuni se selo, glasnice na plotovima udaraše o
smrznute daščice redom jedna za drugom ( glasnica je bila načinjena od hrastove
daščice obješene o plot sa dva maljića kojima se je udaralo te je služilo kao
brzojav da se mještani skupe pred općinom). Zvona zazvoniše u stranu, žene
zakukaše, a što je bilo muško sve se skupilo pred općinom. Umirovljeni kapetan
Ferdo Varnica podiže sablju i nastade mir. Tad prozbori sigurnim glasom:
"Braćo,
mi smo graničari spremni na boj uvijek, a sad je potreba da čuvamo naša ognjišta
i svi složno za mnom. Naše junaštvo i noćašnja sveta noć pomoći će nam da
satremo dušmanina ne krsta koji je željan plijena i Kršćanske krvi. Samo za mnom
ja ću vas voditi, pobjeda je naša". Tad raspodjeli stražare za selo, a sa
ostalima krenu u pravcu od kuda bi imali Turci doći. Ljudi su bili oboružani
puškama, sjekirama i vilama. Žene se zabarikadirale u tvrdim zidanicama spremne
na otpor do zadnje kapi krvi. Malo zatim začu se puškaranje na Savi a potom sve
utihnu. Kapetan Varnica postavi bužije, a sa ostalima krenu dalje prema Savi.
Puče puška od Turske predstraže, puče druga, treća, nasta kratak boj. Turci se
dadoše u bijeg, na Savi ih dočeka straža, htjedoše ih zarobiti, ali oni naiđoše
na tanak led i nestade ih u tamnoj noći i valovima Save. Nekolicina Turaka ipak
neopaženo dođe do stana Makarevića. U to vrijeme je Cifra davao Blagu hranu.
Zaskočiše ga Turci, svezaše, otjeraše osam volova, četvero konja, a zgrade
zapališe. U zadnji tren opaziše domari Cifru iz gorućeg ognja koji je od
opeklina dugo bolovao, ali je ipak ozdravio.
To je bio tužni Božić velike zadruge Makarevića, a ujedno i zadnji veći pohod
Turaka na Slavonsku stranu. Razvojačenjem vojne krajine rasule su se i naše
velike zadruge.
Usprkos tome, ostala su neumrla sjećanja, o kojima će i naša djeca
prepričavati priče kao i naši stari o zulumima kletog osmanlije.
Vjerovati u Boga, imati ruva i kruva bila je osnova života naših starih.
Plodovi polja bili su i hrana i odjeća, trudne su ruke ubirale lan i konoplju,
veselo su udarale stative, vrijedno su tkale žene platno za krštenje i pokop, za
vjenčanje i krizmu, a od najfinijeg tkanja pravili su opravu za crkvu prinoseći
tako najbolje Bogu. Resila se crkva od bjeline i zlata, od čistoće djevojačke i
pokajničkih suza staraca. Za svaku zgodu i nezgodu zahvaljivali su stari Bogu.
Nije se cura udala bez ruva i oprave, bez šlinganih jastuka i vezenih ponjava,
niti se itko sahranio bez mrtvačkog pokrova. Svako godišnje doba, svaki svetak i
petak imali su svoje obilježje kroz običaje, a napose kroz ljepotu i kićenost
naše gradiške nošnje. A Gradište prepoznat i nije teško.
|