Gradištanac u Bobu četverosjedu

 
Gradištanac u bobu četverosjedu

 
Sve je počelo sa pozivom kolege sa posla, "Hej hoćeš li ići sa nama u St. Moritz na vožnju boba"? Trebalo mi je prvo par minuta da dođem sebi i da malo razmislim, tj. da zaboravim na strah jer ja nisam ljubitelj brzina i limenih kutija u kojima letiš u ledenom kanalu 130 na sat. To dolazi poslije. U glavnom došao je i taj dan . Dan prije sam se još dvoumio ali na kraju ipak putujem. Sve je tako otmjeno u tom gradu, veliki hoteli,skupi auti,bogati ljudi vidi se prolazeći kroz grad da nisi u Gradištu. I onda smo došli na stazu, tu već izgleda malo normalnije jer smo mi "sportaši" među svojima. Prvo sam malo gledao okolo smišljao taktiku kako u koju krivinu , kojom brzinom i tako to.

Gledao sam kako to drugi rade i nije izgledalo tako gadno. Profi su pilot i kočničar a mi ostali smrtnici sijedimo između. Prvo nam je kočničar objasnio kako da se ponašamo u bobu i u toku vožnje. Kazao je da držimo glavu gore tako da vidimo kuda idemo. Pomislio sam super kao da moram vidjeti kuda letim. Ne znam dali ste gledali ikad bob utrke i vidjeli kako timovi hvataju zalet i uskaču u bob, sve u roku od nekoliko sekundi. E a nama je trebalo jedno dvije minute dok smo se poslagali. Pilot i kočničar su totalno opušteni i prave viceve sa nama kao da su se već nekoliko puta spustili niz taj ledeni kanalić. Dakle krećemo polako i uopće ne izgleda strašno, prve dvije krivine ne izgledaju tako opasno i mogu držati glavu uspravno i gledati kamo idemo. Čak se nisam niti uplašio jer ne idemo tako brzo a onda kreče rodeo prva veća krivina i moja glava tone u saonice i sila gravitacije mi pritišče sve moje organe u stomaku tako da imam da sjedim osjećaj da sijedim na ledu. A strah , ma nemam vremena niti da pomislim što je to. Prođe krivina pa opet ispočetka. Nešto neopisivo. Sve oko sebe osjetiš tako stvarno jer između nas i leda je samo lim od saonica (Heineken) sa slike.

Prije nego smo se spustili niz kanal mislio tj. nadao sam se da nećemo ići baš skroz. Mislim da će sa nama malo kočiti ili voziti tako da ne idemo jako brzo. Poslije mi je pilot Švicarske reprezentacije objasnio da kad si unutra nema kočenja jer se ošteti staza. Dakle letimo brzinom od 136 km na sat i sila teže nas pritišče na najvećoj krivini sa 5 G. I konačno vidim cilj pred očima. Zaustavljamo se i izlazim van sretan kao malo dijete, prvo što sam preživio a drugo sretan što sam mogao to doživjeti i na svojoj koži osjetiti kako to izgleda u stvarnosti. Cijeli dan sam mislio samo o tome kako je dobro bilo. Na bob stazi može doći svako ko ima sitniš od 250 SFR (1600 kuna o.w.m.) i doživjeti vožnju uživo. Sa tom ponudom se cijela staza financira tokom godine jer je održavanje staze skupo. Ta staza je prirodna i ovaj tjedan su pustili da se otopi. Nestane na livadi i na zimu je ponovno prave. Na diplomi sam treći u saonicama. Sada ćemo kad dođem u Gradište za uskrs osnovat bob tim. Kanala imamo dovoljno, ludih i jakih ljudi tako i tako. Još nam trebaju samo saonice koje mogu ići bar 140 na sat i to po našim kanalima i niko nam neće biti ravan. Mi i Kostelići svjetska zimska velesila . Pozdrav i ako vam trebaju savjeti kako se vozi bob, samo pitajte.

Nakon izvještaja iz Švice, specijalni reporter No.3. javlja se ekskluzivno iz Jugoistočne Azije gdje će poslati izvještaje o životu, tradiciji, običajima, kirvajima, svinjokoljama, društvenim veselicama ... i Tajlanda (Bangkok), Laosa, Vijetnama, Kambodže, Singapura (nije istina da ne možeš rakniti na cestu), Indonezije (Kuala Lumperaj) a možda čak i Japana.

Ovako ni Frizt ne bi okrečio

Uprava gradiste.com portala trebala bi obići i još neke kutke planeta a slijedeći na redu je crni kontinent pa se razmišlja i o Crnom Luki kako tjelohranitelju.

Također izvjesno je da ćemo pokriti izvještajem i zonu Bliskog Istoka (možda Siriju u kupaćim gaćama i slamnatom šeširu) a kako se tamo ne toči alkohol sigurno je da neki od glavnih junaka ovog portala neće ići tamo :-)