ŽIVOT KROZ GODINU

U kasnu jesen, prvi svetac koji je navješćivao skori dolazak zime bio je blagdan Svetog Luke (18. listopad) jer se u narodu govorilo: «Sveti Luka, snigom guka. Navještaj je to divana i čijala, svinjokolja i prela.

Pričali su stari o dugim zimama, o snijegu koji se nije topio i po nekoliko mjeseci, a bilo je i takvih zima da su se kola mogla prevesti preko zaleđene Save. Najteže je bilo onima koje je uhvatila Vojna jer se vojska nekada služila i po nekoliko godina, pogotovo je teško bilo onima koji su služili frontu, daleko od sela i kuće, a oni koji su se vraćali kući srce bi im zaigralo od sreće kad bi putujući cugom iz Vinkovaca prema Gradištu ugledali babe Tase kuću.

Bilo u Vojni, bilo kod kuće dani su prolazili a s njima i svakodnevnica koja je bila manje-više svima u selu ista. Istina, bilo je u selu i gospode, trgovaca i obrtnika, birtaša i pretrglija, popova i učitelja, a ponajviše seljaka koji su sami uveli svoje običaje; ravnali se po Suncu i Mjesecu, ustajali kad svane a lijegali kad smrkne.

Ići na vašar ili u Županju i Vinkovce u kupovinu bilo je doživljaj - putovalo se tada kolima, a po zimi u karucama.

O nekim daljim relacijama se moglo samo sanjati i čuti iz priča da je netko bio čak u Zagrebu ili Beču. U kući je moralo preko zime biti svega, šećer se kupovao u glavama, sol na vreće, a o opravi svakoga zadrugara brinuo se kuće gazda. U poslen dan su po zimi muški oblačili staro štrikano špencle, stare rajtozne, na noge podašivane fusekle, kožne opanke, a o velikim snjegovima drvene klompe. Ispod špencleta su imali štrikane veste ili obični kožni kožu. «Veliki kožuh» koji je bio sačinjen od ovčje kože s rukavima oblačio se za jako ljutih zima, a na vašar aljina od vune satkana i valjana sa rukavima ili opaklija (ogrtač od ovčje kože bez rukava, iznutra runje a izvana koža cifrana, duga do zemlje). Poneka aljina je imala i kapuljaču da štiti glavu, a to se zvalo kabanica.

Društveni život po zimi bez današnjih tehničkih pomagala odvijao se u birzucima i brijačnicama, na divanima i čijalima. Po pričanju starijih ljudi imao je neki djed tako uvježbane konje da kada bi išao na stan ili nekim drugim poslom u selo obvezno bi se zaustavljao u Turkovoj gostioni, a u koliko ne bi izašao u roku od dva sata konji bi se okretali na drugu stanu druma prema kući znajući da je toga dana posao obavljen. U selu tada nije bilo asfalta, cesta je bila tvrda nasuta šljunkom a u austrijska vremena su postavljeni drveni piloti kao baza za cestu.

U kratkim zimskim danima obavljali su se svakodnevni poslovi, namiri se marva, pripremi drva za ogrjev, ili nabije uložak za piljevaru. Rijetko je koja kuća imala tučanu peć što se u starim zadružnim kućama ložila iz kuhinje u sobu imajući veliko grotlo za loženje koje je prolazilo kroz zid između dvije prostorije. Stariji ljudi su popravljali tačku oko okola za svinje kod kuće ili na stanu, a tačka se izrađivala ručno - sjekirom (bradvom) jer je takova dulje trajala nego li piljena. Hvatanjem prvog mraka išao bi netko nekome, a momci najviše na divane. Na divane i u selo oblačili su somotne rajtozne, štrikane zelene čarape gulicama, bagom opanke, štrikano špencle, rubinu od tkanja sa plavim vulim šlinganom forametlom na prsima, a poneki štrikani kožu ili kamizol preko rubine. Poneki momci su na glavu stavljali šubaru, a na noge čizme kožne, borane, a ljudi oženjeni su oblačili aljinu ili opakliju i na noge obojke i kajišare opanke.

O Svetoj Kati, 25. studenog, počimali su prvi snjegovi i studen. Naime, ostala je i danas u narodu uzrečica: «Sveta Kata - snig za vrata». Bio je to stvarni početak zime i svih njenih čarolija. Život nije zamirao, naprotiv! Snijeg je veselje za djecu, a po zaleđenom Bosutu ili Beravi djeca su uživala u zimskim radostima. Neko se sanjkao na drvenim saonicama, neki se klizali na drvenim koritima, a rijetko je tko imao drvene sličuhe (klizaljke načinjene od drveta i goveđe kosti koja je klizila po ledu). Svijet se okupljao i išlo se tada jedno drugom, a posebno se vesela bila čijala. Perje se tijekom godine sakupljalo u džake, a u zimskim večerima se čijalo i punilo u perine i jastuke. Obično je to bilo guščje a rjeđe purje perje. Znalo se kod čije se kuće ide na čijalo. Žene i cure su razabirale i odvajale paperje od šepurica, a momci su iste sakupljali i rasipali noću curama ispred kuće. Ona koja bi ujutro pomela šepurice smatrala se najvrjednijom. Jelo se kolača svakakve forme a znalo se i napiti. Ako tko nije imao dovoljno veliki stol da sav svijet posjeda, spajali su dva stola ili skidali dupla vrata sa kuće i metali preko stolova. Tada bi se i djeca napila ližući prste koje su kradomice umakali u domaći liker od kruškovca ili kuhanu rakiju.

Tuga se tada zaboravljala, mnoge su pjesme opetovane, a neke i prvi puta sročene upravo na čijalu ili divanima. Ljudi i didaci su kartali «prike furce» i pričali priče o nekim davnim i za njih izgubljenim vremenima. Rijetkost je bila vidjeti djeda bez brkova, bila je to moda, a ako nema brkove prozvali bi ga ćoso. Brkovi su bili ponos starih ljudi pa su ih njegovali i održavali stavljajući ih preko noći u binde (posebno sačinjena navlaka sa svezalom okolo glave) da se ne izgužvaju. Znalo se i životno pravilo da tko u mladim danima preživi bolest taj i ostari jer se doktoru nije puno išlo, a najotporniji su umirali u starosti, istrošeni radom i različitim životnim nedaćama. Imenovati bolest nisu znali, a liječenje su provodili domaćim prokušanim sredstvima što je znalo biti djelotvornije od apotekarskih prašaka i vodice.

Svinjokolje

Stiže jesen dođe Sveta Kata,

svinjokolji otvorila vrata,

a kad dođe i Sveti Andrija

nasta dreka po naši avlija.

Naši šokci majstori su pravi,

dobro rade kad to mnogi znade.

Pravit kulin, lipe kobasice,

krojit šunke a i krvavice.

Bog im dade za taj poso dara,

stručnjaci su da im nema para.

Ako u kući divojka imade

i ovo se dogoditi znade:

Ona svojem momku poručuje,

ali pazi da svatko ne čuje:

«Diko moja na večeru dođi,

o Mijolju naši svinje kolju»

Ali braca dragoj poruku vraća:

«Imam curo i merak i volju,

večerati di se svinje kolju.

Samo oče l tvoji dozvoliti,

dal ja smijem na večeri biti?

Ne brini se lolo moja mila,

Ja sam s mamom sve dogovorila.

Čika Ilija Dretvić

Posebna čar su imale svinjokolje a nije se klalo svinje prije Svetog Andrije, 30. studenog. Pripremala se tada godišnja hrana, a plodovi rada tijekom godine oko ishrane i othranjivanja svinja, godišnjaka, dolazila su na red. Imati puno masti i slanine značilo je blagostanje u kući, o sortnim osobinama svinja nepotrebno je puno govoriti jer je udomaćena svinja bila mongolica, a tek u novija vremena dolaze neke sorte s boljim odlikama u pogledu kakvoće i količine mesa.

Skupila bi se u jutro moba u dan koji je bio zakazan za svinjokolju. Stanari su klali na stanovima, poneki u selu. «Ritual» je manje-više u svakoj kući bivao isti, za doručak se probao kulen od prošle godine i kiseli kupus, popije se vino ili kuvana rakija pa na klanje.

Svinje se nakon klanja šure u drvenom koritu iskopanom iz jednog panja (postojali su majstori koritari koji su izrađivali različito posuđe od drveta za takve ili slične namjene). Dlaka se skidala metalnim kašikama i nožem.

Svaka kuća imala je svoga majstora za obradu mesa, a zetovi su bili ti koji su trebali dokazati svoju spretnost u tomu poslu. Svinjokolja je trajala i po nekoliko dana, a često se znalo bockati svinju nožem više puta da komšije pomisle da se kolje puno komada. Meso za preradu se usitnjava nožem jer mašinu za meso nije imao gotovo nitko. Kao i danas prave se kobasice, krvenice, mast se topila obično drugi dan, a kruna svega bilo je spravljanje kulena. Budući da svinja ima jedno slijepo crijevo - znalo se - koliko svinja toliko kulenova. Pravi domaći kulen se suši u prirodnim trostranim rašljama od elastične vrste drveta. Slanina se ostavlja u polama od uha do repa. Morala je biti najmanje četiri prsta debela jer je godina duga a obitelj, moba i nadničari moraju tijekom godine u različitim poslovima imati što za jesti.

Ženski posao je bio prati crijeva u koja se nadijevalo mesu priručnim sredstvima - kroz tikvu, stakleno grlo od boce, ili špricama na guranje. Za ručak se pravio gulaš ili paprikaš, slatki kolači, a između doručka i ručka posluživale su se krofne. Za večeru kobasica - ogledača, sarma i kolači od lisnatog tijesta - salenjaci. Za vrijeme svinjokolja je bilo i veselo, nije se žurilo s poslom, a nije bilo ni potrebe jer se zbog niskih temperatura meso i nije moglo pokvariti. Da bi sačuvali tijekom ljetnih mjeseci neke prerađevine od kvarenja, zalivali su kobasicu u posebne posude topljenom mašću.

Sa sjetom se i danas može čuti da su čvarci i mast drugačije mirisali od svinja koje su žirovane i hranjene u prirodnom okružju. Sve što se tih dana pripremi imalo je unaprijed svoju namjenu, ništa se nije bacalo, a i dlaka se prodavala Ciganima a oni je pak plasirali u radionice za proizvodnju četaka.

BOŽIĆ

Od Svete Lucije, 13. prosinca, svaka se obitelj priprema za Božić - blagdan Kristovog rođenja. Selo je nekada poprimalo posebno ozračje, ljudi su bili veseliji, mistika samoga blagdana veća nego danas. Na Svetu Luciju u tanjur se zasije pregršt žita, u sredinu tanjura se stavi čaša sa tri svijeće koje se pale za badnjak, Božić i Novu godinu. Starije žene imale su običaj razrezati glavicu crvenoga luka, razdijeliti na dvanaest ploški i u svaku plošku staviti pregršt soli te su na osnovu toga razabirali kako će biti vrijeme tijekom slijedeće godine. Oni malo praznovjerniji su izrađivali «Lucijin stolčić» na način da su ga od Svete Lucije do polnoćke trebali završiti radeći na njemu svaki dan ponešto. Nipošto se nije smio zakivati metalnim čavlima!

Tako zgotovljen stolčić se nosi na polnoćku i na njemu je trebalo stajati za vrijeme mise na crkvenom koru. Onoga trenutka kada svećenik zapjeva «Glorija» (Slava Bogu na visini) sve žene koje su vještice ili se bave bilo kakvim okultizmom okrenu se prema osobi koja stoji na stolčiću. Pošto je to vidio, dotični je trebao pobjeći iz crkve i za sobom posipati sjeme maka ili drugog što sitnijeg sjemenja. Vještice da bi ga sustigle prvo trebaju pokupiti sjemenje a čarolija je trajalo do jedan sat po ponoći. Ovo vjerovanje je ostalo danas samo u pričama a teško da je to itko pokušao i učiniti jer je to praznovjerje koje se kosi sa temeljnim kršćanskim načelima.

Priprava za Božić bila je nekako posebno svečana. Išlo se redovito na Mise zornice i za tu prigodu se posebno i oblačilo. Cure su oblačile porketsku suknju, štrikanu vestu, šnjirane kožne opanke, gulicama ili čičkane čarape, štofanu maramu preko glave podvezanu oko vrata. Jednako su se oblačile i snaše odnosno udane žene, samo su ispod marame imali crven-krpu i kukmu.

Dva dana prije Božića zove se kokošji Badnjak. Toga dana ujutro hrani se perad iz obruča da ne dođe do rasapa u marvi i da kokoši bolje nesu jaja i bolje se razmnožavaju. Toga dana ne smiješ krpati iglom da ne zakrpaš kokoši jer neće nesti jaja. Djeca na kokošji Badnjak rano ujutro, a nakon zornice idu kod susjeda i rodbine «kvocat» tj. zazivati Božji blagoslov, a na dar su dobivala suhog voća, kalotina, rjeđe slastica i bombona. Dan prije Božića, na Badnjak je post. Toga dana su se vršile pripreme za rođenje Isusovo. Smilo se raditi jer je narod smatrao da Adam i Eva nisu sveci pa se drva moralo pripremiti za tri dana da se ne cijepa i unosi u kuću u dane Božića i svetaka. Kućni gazda je nabavio krizban koji su djeca na Badnjak uvečer kitila različitim ukrasima i slatkišima. U kuću se unosilo slame i stavljalo pod stol na spomen rođenja Isusovog u štalici. Djeca su se po toj slami igrala i valjala.

Nije se na Badnjak jelo ništa masno i mrsno, preko dana malo kruha i soli, večera nešto bolja - sušena i kuhana riba u paradajz supi, makovići tj. rezanci od jednostavnog tijesta posuti sa mljevenim makom ili orasima i šećerom. Večera je bila posebno tiha i svečana. Nakon obavezne molitve domaćin je palio svijeću u žitu, a najmlađi član obitelji je ustajao od stola i sa upaljenom svijećom u ruci tri puta čestitao Badnjak riječima: «Hvaljen Isus i Marija, čestitam vam Bog i Božić i Adama i Evu». Ukućani odgovaraju: «Živ i zdrav bio i oženio se». Zaziv za Božić je bio: Hvaljen Isus i Marija, čestitam vam Bog i Božić i Isusovo porođenje», a za Novu godinu: «Hvaljen Isus Marija, čestitam vam Bog i Božić i Novu godinu».

Nakon večere, domaćica je u kašiku uzimala malo supe i gasila njome svijeću, a dim od svijeće na koga bi išao taj je trebao prvi umrijeti. Na sam Badnjak se pripremalo ruho i ono što će se obući na polnoćku i sam Božić.

Cure se nakon večere češljaju što nisu nikako mogle učiniti same. Kosu spremaju u pletenicu. Svaka cura od svoje najranije mladosti pa do udaje od vlastite kose plete pletenicu tj. ukras na glavu koji je pokrivao prirodnu kosu. Tamo gdje je započela plesti zove se zapis. Prirodna kosa se raščešlja po sredini, prutak više na lijevu stranu, kosa se namaže sa svinjskom mašću, a pozadi se sveže u krug (ovrlj). Na čeonom dijelu, posebnom napravom - brenajzlom rade se uvojci ili valovi. Kosa se sapinje metalnim špangama i češljem. Tek se tada stavlja pletenica i glava se uređuje okolo pletenice ružicama sačinjenim od platna, ogledalcima, guščjim raspolovljenim perima, a često se stavljao dukat kao ures. Iako mukotrpno ovo je bilo lakše podnositi curama na glavi nego li snašama kukmu (šamiju), a i u selu se tada pjevalo:

«Pletenico, divojačka diko,

a šamijo vrag te namaknio».

Za polnoćku cure oblače svečanu rubinu. Mogla je biti vezena, štikana ili svilenac, a ispod rubine untorok sa uštirkanim garnirom, a ispod svega svakidanja rubina. Na gornji dio tijela dolazi oplećak, a sklad veza ili mustre je morao biti isti kao i na rubini. Preko oplećka crven-svilena marama sa franžama (resama), sličan veliki svileni zapreg, tkanica oko pasa, na noge cipele, gulicama ili čičkane čarape.

Jako mlade cure su bile počešljane samo u ovrlj. Snaše su se odijevale za Badnjak isto kao i cure samo su glavu vezale u crven-svilu. Glava se vezala u crven-svilu i na drugi dan Božića i Uskrsa, a također i u svatovima one snaše pozvane od momkove strane.

Prije odlaska na polnoćku išlo se u staju kod marve jer se vjerovalo da krave u štali pričaju ljudskim jezikom.

Po dolasku sa polnoćke moglo se i omrsiti jer je post prošao. Za tu prigodu pripremala su se pržene rebra, slanina i kobasica. Na sam dan Božića ujutro zetovi su išli obitelji svojih supruga čestitati Božić. To se zvalo «ići u položaj», a zet je bio položajnik i na dar je dobivao kobasicu.

Položajnik bi otvorio štednjak te ognjilom čeprkao po vatri i žaru zazivajući svakojake blagoslove:

"Telilo se, prasilo se,

i u kući rodilo se..."

Posebno je toga dana bilo u crkvi. Okićenost i ljepota zračili su iz svakoga kutka i iza svakog oltara. Isto je bilo i u kućama vrijednih domaćina. Spravljala su se ponajbolja jela, obično pečena svinjska plećka, kolači, kokošja supa.

Posebno se opravljalo i za odlazak na misu. Momci i ljudi su se spremali ovako: rajtozne (najviše zelene čovane i smeđe santane), šnirane cipele sa štucnama zavrnutim na njih, poneki kamašne - kožne oplate za noge slično čizmama i visoke cipele. Rubina sa zlatnom forametlom, cifrani kožuh s ogledalcima, preko toga zeleni čovani kaput opšiven kožicom, a na glavi plišana kapa okićena malim dukatom.

Žene i cure su na Božić oblačile zimsku opravu tako što su oko pasa stavljale finu štofanu ili plišanu suknju, snaše bundu koja ima, na glavu plišanu maramu sa franžama a cure u pletenici, porketsku bluzu, cure plišanu jaknu a oko vrata i cure i snaše što više dukata. Na nogama čičkane čarape i cipele.

Na rukama šticle - nosile su se i na Cvjetnicu ako je hladno. Poneke starije žene su na nogama imale štiflete (štrikani opanci sa zrnatim ukrasima kao i na šticlama). Otud i pjesma:

"Neću nosit šnjirane opanke,

već štiflete ko gospodsko dijete"

U svakoj svečanoj prigodi i cure i snaše su preko lijeve ruke stavljale ponjavac "u dvi pole vezen i franžama potkitit", kroz sredinu sastavljen finom vunom. U korizmeno i adventsko vrijeme koristio se nešto lošiji ponjavac.

Ponjavac je tkan od vune i vezen vunom najčešće cvjetnim motivima. Na sam dan Božića ne ide se puno u selo i na divan već se na drugi dan Božića ide čestitati prijateljima i rodbini a zetovi idu na ručak obiteljima svojih supruga. U istom ozračju čekala se i slavila Nova godina. Na staru godinu je i posebna misa zahvalnica i tu je župnik svojim vjernicima iznosio detaljan godišnji izvještaj župe o rođenim i umrlim, prihodima i rashodima...

Oproštaj sa starom značio je i novi početak...

BLAGOSLOV KUĆA

Blagdan je Sveta Tri kralja. Legenda nam govori o Gasparu, Melkioru i Baltazaru, legenda koju je prihvatio cijeli kršćanski svijet. Došli su da se poklone Gospodinu i iznesoše blago svoje: zlato Kralju velikom, tamjan Bogu pravom, miru ukopu njegovu - tako nam veli svećenik kada nam dođe blagosloviti kuću.

Blagoslov kuća počinje u župi uoči Bogojavljenja. Već na staru godinu župnik navijesti raspored za blagoslov. Na Novu godinu župnik ponovi navještaj o blagoslovu kuća jer tada dolaze "godišnjaci" da i oni čuju kada će im otprilike župnik doći u kuću tako da se na vrijeme mogu sakriti. Anegdotu o tome je zapisao i velečasni Josip Ivanuš u župskoj spomenici koja a to je bilo učestala pojava u Gradištu. Znalo se, naime, desiti da bi se pojedinci "uplašili" svećenika te bi pobjegli u štalu ili sakrili na tavan pa ih je svećenik išao tražiti po dvorištu ili "skidao s tavana".

Uoči Tri kralja tutori su dužni ponijeti bačve u kojima će se voda blagosloviti. Bačve namjeste u crkvištu sa zapadne strane crkve a za potrebe župe trebalo je osigurati oko tisuću litara vode. Ispred bačvi mora se spremiti jedan stol na kome se nalazi: bijeli stolnjak, križ, tanjur sa solju, dvije svijeće na manjim svijećnjacima, posuda za tamjan i kreda za blagoslov kuća.

Župnik svečano spremljen u roketu, štolu i bijeli plašt dolazi sa procesijom kroz crkvu na blagoslov trokraljske vode. Procesiji predvodi križ, ministranti koji nose prazan kotlić za Svetu vodu, kadionicu i lađicu sa tamjanom. Cijeli blagoslov vode obavlja se prema Rimskom obredniku uz litanije Svih svetih. Svi okupljeni vjernici zagrabe vode za svoje potrebe te ulaze u crkvu gdje se obavi kratka večernjica i pjeva "Tebe Boga hvalimo".

Odmah iza toga prvo se obavi blagoslov župskog doma. Smjer kojim kreće blagoslov kuća je uvijek isti, lijevom stranom Radićeve ulice (uvijek se drži lijeve strane!), to je tako i ne daj Bože mijenjati. Blagoslov traje do Zdravo Marije odnosno do šest sati navečer te se prekida do sutradan. U kući u kojoj se stalo svećenik i djeca se raspreme, ostave tamo stvari i vrate se kući. Zvonar ide ispred župnika te na vratima kuće ispisuje trokraljski simbol i tekuću godinu i za to prima u svakoj kući dva kokošja jajeta. Jedan tutor obično ide sa župnikom koji nosi bilježnicu i upisuje "obećanja", tj. darove u novcu koje svaka pojedina obitelj obećava da će dati za crkvu.

Djeca koja idu na blagoslov kuća pjevaju božićne pjesme. Obično ide troje djece, jedan nosi kadionicu, drugi lađicu sa tamjanom, a treći malo zvonce. Običaj je da najstariji ministrant nosi kesu oko vrata u koju stavlja novac dobiven za blagoslov kuća. Novac se dijeli po završetku blagoslova na jednake dijelove svim ministrantima. Najmlađi član kuće koja se ima blagosloviti čeka svećenika ispred, a tamo gdje nije nitko čekao smatra se da se ta obitelj ne želi blagosloviti. Završetkom samog obreda u kući poneki župnik je znao i odsjesti, malo se okrijepiti i porazgovarati sa ukućanima a nije rijedak slučaj da se odrekao darova u korist djece ili onih materijalno slabo stojećih. Pauza za ručak se pravi kod onih obitelji koje to ponude, a raspored je godinama ostajao neizmijenjen.

Budući da se živjelo na stanovima, onaj koji je želio i tamo blagoslov morao je osigurati prijevoz do stana, zaprežna kola ili karuce. Blagoslov stanova je trajao danima zbog velike udaljenosti od sela te je tijekom dana bilo moguće obići desetak stanova naspram stotinjak i više koliko ih je nekad u Gradištu bilo.

Iako je zima bila u svome punom naponu dani poslije Nove godine i blagoslova kuća bivali su duži a u narodu se veli:

"Koliko pitol od Božića zakorači, toliko je dan duži".

POKLADE

"Poklade su i ludi su dani,

tu se nađe i žena pijani"

Vrijeme poklada je neposredno prije Korizme, a budući da je Uskrs pomična svetkovina tako i njihov datum nije svake godine dolazio u isto vrijeme.

Poklade počinju na "vrtićevu sridu" (tjedan dana uoči čiste srijede). Odvajkada čovjek sanja da u životu bude nešto drugo pa makar to trajalo i nekoliko dana. Ljudi i žene su mijenjali osobnost po želji i od toga stvarali zabavu i veselje. Na vrtićevu sridu popodne sakupljale su se povorke od po desetak ljudi te bi krenuli kroz selo od kuće do kuće a priključivali im su se i drugi. Oblačili bi se toga dana proizvoljno a lice se sakrivalo ili maramom ili ponjavcem preko glave. U pokladni četvrtak, petak i subotu zašli bi po selu bušari, obučeni u kožuhe izvrnute naopačke sa raznim dronjcima na sebi, klepkama oko pasa, pokrivena lica. Tih se dana spremalo i u bule - oponašala se naime turska oprava kao spomen na ratovanja s njima. Bule su glavu prekrivale prozirnim stolnjakom, suknja je između nogu bila sastavljena te ličila na dimije. Muške bule su na glavi imale fesove. Za vrijeme poklada oni ukućani koji ih prime darivaju ih s kolačima - varenicima, krofnama, suhim voćem, a pratnja svirača i večernje zabave i igranke bile su neizbježni dio pokladnog raspoloženja. Nedjelja je svetac, pa se toga dana išlo na misu ali spremanja u poklade nije bilo. Ponedjeljak i utorak zadnji su dani i oblačilo se svečanije, nije se sakrivalo lice a muškarci su se preoblačili u žene, žene u muškarce, cure u snaše i obratno. Zgodna oprava je i oblačenje pojedinih dijelova nošnji naopačke što naprijed to straga.

Tih se dana nastojalo što više zabaviti i opustiti jer nadolazeća korizma je kako u selu tako i u svakoj obitelji tražila odricanja. Pokladna ili luda nedjelja obično je u mjesecu veljači, mjesecu za koji narod zove "veljača prevrtača", a ukoliko na Svetog Matiju 24. veljače ima snijega govori se: "Sveti Matija led razbija, ako ga nema on ga sprema". Nije rijedak slučaj da se poklade međusobno i ozbiljno zavade, naročito ako se sretnu grupe sa dva različita kraja sela, na primjer Vršak i Beč, a dobiti kolcem po leđima bila je učestala pojava. Poneki su skidali kapke sa prozora ili iščupaju drvenu klupu ispred kuće i sve to prenesu na drugi kraj sela a nerijetko i pred crkvu. Naravno, nije se tomu puno zamjeralo a sitne psine i ludosti brzo su se zaboravljale. Kada prolaze bule i bušari djece je najmanje na ulici, a stariji su djecu upozoravali da bježe da ih ovi ne odnesu.

KORIZMA

Pepelnica ili čista srijeda dan je kada se Crkva i narod priprema četrdeset dana za proslavu uskrsnuća Isusovog postom, molitvom i odricanjem od veselja. Tada nema ni svatova ni divana. Oblače se ljudi skromnije, skoro pokajnički. Sedam je tjedana u korizmi a svaka nedjelja u narodnoj tradiciji ima i svoje ime: čista, pačista, bezimena, sredoposna, gluha, cvjetnica i Uskrs.

Na čistu srijedu se obavezno posti, a običaj je bio da se sve posuđe iskuha u pepelu i nije se mastilo do Uskrsa. Kao simbol i danas se održava pepeljenje u crkvi na način da svećenik utisne znak križa palcem na čelo umočen u pepeo od spaljenih grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu minule godine. Kroz cijelu korizmu zakon o postu je obvezivao postiti sve petke i subote. Postiti su morali svi oni koji su navršili 21 godinu života a nisu zašli u šezdesetu. Ispričani su bolesni, koji obavljaju teške poslove bilo tjelesne ili umne. Crkveni zakoni o postu i nemrsu su se s vremenom mijenjali a posebne olakšice su davane u ratna vremena. Danas je post postao dio običaja i dobre volje pojedinca, jer Crkva obvezuje postiti još samo čistu srijedu i veliki petak. Nekada se preporučivalo postiti u sve dane u tjedni takozvani blaži post osim petka i subote kada je bio strogi post i nemrs. Ovoga se u starija vremena itekako pridržavalo.

Osim postova, trebalo se držati i redoslijeda kako se valja obuči za misu u korizmene nedjelje. Svaka cura morala je imati za svaku nedjelju drugu rubinu. To su bile petopolke sa prutovima crnim ili crvenim, vezena rubina crnom pređicom, rubina sa miješanim prutovima, a na prvu korizmenu nedjelju oblačila se raspletana rubina sa prutovima vezenim bijelim ili plavim vulom. I cure i snaše su se u korizmene nedjelje oblačile isto. Snaše su pokrivale glavu štofanom maramom a cure vezale glavu u pletenicu. Noge su bile obuvene u gulicama čarape i šnjirane opanke sa mašnom, preko rubine su se opasivale zapregom od lošijeg materijala (štof), preko oplećka na gornjem dijelu oko vrata se stavljala marama takozvana salveta. Valjalo je voditi računa da čipka na salveti bude ista kao i na rubini. Muškinje se oblačilo u zimsku opravu. U nedjelju prije Uskrsa, na Cvjetnicu oblačilo se nešto svečanije. Snaše su na glavi imale štofanu maramu a cure počešljane u ovrlj ili sa pletenicom. Ostali dijelovi oprave su slični i kod cura i kod snaša. Rubina sa crvenim ili miješanim prutovima, oplećak šlingani (šlinga mora biti podudarna sa šlingom na rubini), oko pasa tkanica, svileni zapreg, preko oplećka cifrani kožušak i salveta oko vrata. Na nogama šnjirani opanci, čičkane ili gulicama čarape.

Veliki tjedan posljednji je tjedan priprave u Crkvi i narodu. Svi dani se zovu veliki a na Veliki četvrtak je misa večere Gospodnje. Poslije te mise su se vezivala zvona koja se nisu oglašavala do mise Uskrsnuća na Veliku subotu, a sve obrede oglašavala je drvena naprava takozvana čegrtaljka. Na Veliki petak u crkvi se pjeva muka, otkriva se božji grob, vjernici ljube i klanjaju se mrtvom tijelu, a počasnu stražu od božjeg groba su davale cure i vatrogasci. Oprava je bila strogo pokajnička. Glavu su pokrivale i cure i snaše u bijelu krpu od tkanja, koja je mogla biti rastavljena po sredini plavim vulom, preko oplećka oko vrata se stavlja crna štofana marama sa franžama. Rubina je sa crnim ili plavim vulom vezenim prutovima, preko nje se opaše crna pregača sa crnim franžama. Pregača je mogla biti i srmana, odnosno protkana srebrnim nitima. Na noge se oblače čičkane čarape, papuće ili opanci. Na Veliki petak se potpregne rubina na obadvije strane tako da se podigne u visini nešto ispod koljena. Na Veliku subotu u crkvi nema liturgijskih obreda po danu. U vrijeme koje je župnik navijestio nosi se u crkvu svetenje tj. hrana pripremljena za objed na sam dan Uskrsa. Kuhala se šunka, slanina, kulen, jaja, netko je u košaricu stavljao mladog luka, soli, šibica i sl. Košarica sa svetenjem pokrije se tkanim ili vezenim otarkom.

Svetenje u crkvu nose cure i žene, jako rijetko muški svijet. Toga dana uvečer misa je Uskrsnuća. Odvezuju se zvona, cure i snaše prisustvuju misi u svečanoj nošnji, momci u gaćama i rubinama, sa tkanicom ok pasa, preko rubine kamizol a u ruci drže plišane kape. U koliko je vrijeme hladno oblače zimsku opravu. Nekada je išla i procesija kroz selo oko trokuta. Svi u procesiji su u ruci držali upaljene svijeće a gorjelča je svijeća u svakom prozoru. Svećenik je pod baldehinom (nebom) koji su nosila četvorica momaka u ruci držao Presveti sakramenat. Ovim činom završava korizma i vrijeme posta i odricanja.

KAO DJEČAK NOSIO SAM NA USKRS SVETENJE

Kao dječak nosio sam na Uskrs svetenje

Toplu i rumenu šunku

Šarena jaja i crni kruh i ljuti hren.

Košarica prekrivena vezivom bijelim

Što ju moja mati opremila,

Tu košaricu nošenu od mojih ruku

I mog izgladnjelog tijela.

I kažu da su se iz mog mršavog lica

Blijedog od gladi,

Neimaštine

I, tuge -

Sjale moje plave začuđene oči.

A ja sam sanjao

O žitnim poljima,

O plavim različcima, crvenim makovima,

I o svom selu, Gradištu,

I njegovim voćnjacima,

Vranim konjima,

Lajavim garovima,

I malim djevojčicama.

Gdje si ludo moje djetinjstvo

Tako tužnom,

Tako bolno,

I samotno?

Vanja Radauš

USKRS

Uskrsnu Isus doista, povik koji naviješta najveći blagdan crkve i kršćanskog svijeta. Pobjeda nad smrču, svjetla nad tamom ovim činom je konačna. Dan je to veselja i posvemašnjeg zanosa i u puku i selima naše slavonske ravni. Sve "muke" i odricanja kroz korizmeno vrijeme prestaju, a crkva sjaji novim svjetlom. Kip uskrsloga Isusa stavlja se iznad tabernakula i ostaje sve do Spasova. Misno slavlje je svečano, a nekada su ne samo za Uskrs već i za sve veće blagdane i nedjelje u crkvi u Gradištu postojali "redovi" što ih je ustrojio još davno Lovretić.

Tik ispred trobozana poredaju se djeca i muška i ženska, a iza njih tri ili četiri reda djevojaka. Ona koja je započinjala pjesme "počimajla" bila je u sredini prvog reda. Jako mlade cure koje tek polaze idu u zadnji red i tako po ustaljenom redoslijedu se smjenjuju. One iz prvoga reda već su za udaju, a slijede ih ostale. Koju župnik opomene zbog nedoličnog ponašanja morala je ići u zadnje klupe u crkvi. A ni u crkvi se nije smjelo stajati i sjediti gdje je tko htio. Bečka je strana desna, a vrščanska lijeva i ne dao Bog se pomiješati ili stati na suprotnu stranu, ta velika je to sramota. Momci su mogli stajati na koru kod orgulja ili u sakristiji.

Za djecu je Uskrs posebno veselje. Odjekivalo je nekada ispred crkve: "šilja, tuba, šilja, tuba,tucanje farbanim jajima bilo je obilježje toga dana. Jajima farbanim u lukovini obilježava se prastara simbolika novog života. Jaja se šaraju i s pomoću kiseline tako što se perom umočenim u tekućinu ispisuje čestitka ili neki drugi ornamentalni motiv. Već rano ujutro se na Uskrs doručkuje svetenje i od toga ne smije ništa pasti na zemlju niti se baciti jer je sveto, a mrvice kruha i ostaci mesa se daju živadi ili se spaljuju. Grijeh je gaziti po mrvicama svetog kruha jer simbolizira tijelo Kristovo.

Što obući za Uskrsno misno slavlje bilo je neupitno: najsvečanije narodno ruho, pokazati svu ljepotu zlatoveza i šlingeraja, okititi se svilom i dukatima. Kako za Uskrs tako i za svaku prvu nedjelju cure su opravljale glavu u pletenicu, gore oplećak šlingani koji je iznad laktova bio podvezan crvenom plantikom. Rubina je sa zlatnim vezenim prutovima (četiri ili pet prutova), a šljokana ima i do sedam prutova. Zapreg je preko rubine svileni zlatom vezeni i zlatom vezena marama oko vrata poželjno u boji kao i zapreg, oko vrata i mali i veliki dukati, na nogama sandale svečane i tanke čarape.

Snaše se oblače isto samo na glavi imaju krpu zlataru, a na drugi dan Uskrsa crvenu svilenu krpu na glavi povezanu isto kao i zlataru. Kod oblačenja svečane nošnje posebna procedura je oblačenje rubine jer ispod toga dolaze najprije "krilca" pa šlingana rubina gore čista, onda slijedi untorok (ako je osoba mršavija i dva komada) pa tek onda svečana rubina ponekad šivena i od "sedam pola". Često upotrebljavani izraz pola znači naime širinu sukna (40-50 cm i potrebite dužine) za izradu jedne rubine petopolke od pet pola itd.

Muškarci su također oblačili svečano ruho kao i na mise Uskrsnog bdijenja. Momci su za Uskrs a i kroz cijelo ljeto nosili odijelo mrko plavo ili braun tko je imao, kamizol, rubinu, lakovane sandale, čarape, plišanu kapu i veliki dukat za kapom

Poslije mise na Uskrs nije se razilazilo kući već se ostajalo pred crkvom neko vrijeme i čestitalo svima pojedinačno, a momci su curama davali prilikom čestitanja i farbano jaje. Cijeli tjedan između Uskrsa i Sljedeće nedjelje tj. bijele ili Mladog Uskrsa zvao se "mlada nedilja" a tako i dani u tjednu "Mladi ponedjeljak" Također je neradni dan, u župi je i tada svečano, blaguju se bolja jela, a dio svetenja se čuvao i za Mladi Uskrs te se opetovalo sa "tucanjem" i farbanjem jaja. Ovisno o datumu (jer je pomična svetkovina) Uskrs je i nagovještaj proljeća i buđenja prirode, doba kada seljački svijet počinje sa prvim radovima u polju, a da ne govorimo o tomu da se kao i danas za blagdane posebno pripremalo po kući i oko nje.

Prvo sjemenje se polako ulaže u zemlju (kada je svetac ne radi se) i započinje ustaljeno vrijeme kroz godinu!

Pšenica je već uvelike u vegetaciji, sjetva kukuruza završava (kukuruz se nekada sijao pod brazdu i na korak razdaljine između biljaka), a već o Blagdanu Tijelova odnosno Brašančeva navješćivala se i skora žetva, jer se veli «Brašančevo žito ide u brašno». Najdragocjenija je to plodina koju valja skupiti, a o Božjoj volji i vremenskim prilikama ovisio je ishod žetve. Blagdan Svetog Medarda, 8. lipnja bio je pravi "barometar" za sakupljanje ljetine jer se govorilo:"Što Medardo sveti daje četrdeset dana traje".

Cvjetne nedjelje se ne sadi u vrtu jer se vjeruje da će kulture cvasti, a ne plodonositi već se taj posao obavlja velike nedjelje jer će i plodovi biti veliki.

Sve duži dani značili su za seljake sve više posla. Za razliku od današnjice, kada su poslovi sezonski, nekada su njive i polja vrvili od ljudi; a većina se posla obavljala ručno.

Veliki zahtjevan posao je sakupiti žito - najvažniju krušaricu ovoga podneblja. Ako Sveti Ilija zagrmi i led otuče od žetve ništa, a ako zaboravi da mu je imendan i ne provoza se kolima ljetina je sigurna.

Žetva započinje već o Petrovu pa nadalje. Cijela se obitelj ustaje rano ujutro oko tri sata da plete užad od vlažne strvi kojom se povezuje snoplje. Kosac porani, a tijekom dana može pokositi jedno jutro površine - i to je bio dobar kosac.

Za njim jedna žena rukoveče pokošeno žito srpom, a djeca prostiru ispletenu užad. Dvije rukoveti (onoliko koliko stane pod pazuhom) vežu se u jedan snop a ako podne se sve snosi u kršće. Slaže se po devet snopova, a dva devetaka čine jedan krst. Po jednom jutru površine može biti najviše trideset krstova što je davalo otprilike petnaest mtc. zrna pšenice budući da se žito nije sijalo u tako guste sklopove kao danas, a izostajala je i kemijska gnojidba i tretiranje protiv korova. Žito se "kopalo", odnosno posebnim grabljicama pročišćavalo od neželjenih korova. Složeno kršće je moglo i pokisnuti pa se moralo razlagati i sušiti.

Sama vršidba obavlja se prvotno ručno, mlačenjem i razvijavanjem sjemena od pljeve i slame, a izumom prvih vršalica posao je znatno olakšan. Kršće sa njive se slagalo na kola tzv. "drik", a da bi što više kršća moglo stati drik se pojačavao sa ražnjevima (motkama sa prednje strane) i pomoćnicima sa bočnih strana kola.

Na mjestu gdje se obavlja vršidba - gumnu, a obično je to na stanu, kršće se najprije slaže u gamare, pa se čeka da vršalica dođe po redoslijedu kakao je to bilo i ugovoreno s vlasnikom vršalice. U selu je postojalo dvije do tri takve naprave. Za rad toga stroja potreban je i određeni broj ljudi koji ga opslužuju, a rade u dvije smjene. Grotlo, odnosno treš poslužuju dvije osobe - jedan muškarac ubacuje snopove a ženska ih razvezuje. Dvije žene su sklanjale pljevu, a to je bio i najprljaviji dio posla zbog prašine i nesnosne vrućine. Dvoje brine o zrnju tzv. vrećari pošto se kod vršidbe žito klasiralo u dvije kategorije. Pljeva se sprema u plivnicu, a slama se slaže u gamare te služi kao stelja za marvu.

Jelo se o žetvi ponajbolje; za doručak šunka, za ručak gušći paprikaš i masnica, a završetak žetve, "doženjača" se proslavi tako što se jedan snop žita postavi vertikalno na tlo, kose i srpovi se u isti pozabijaju, a uokolo toga svi poslenice, rodbina i susjedi poklecaju te molitvom zahvale Bogu za obilat rod. Žito se sprema u okna, jedan dio ostaje za sjeme, jedan za "vatrenku" (mlin). Gotovo brašno se nosilo ili pekaru u razmjenu za kruh ili se ostavlja u kući, pa se kruh peče u krušnoj peći, doma ili na stanu po domaćoj recepturi. Sama pšenica se sijala po ugoru - nakon berbe kukuruza se ništa tijekom godine ne sije već se nekoliko puta preorava do same sjetve. U svim ljetnim i zimskim poslovima oprava je radna. Muškarci oblače gaće i rubinu od grubljenja tkanja, žene u jednostavnim rubinama, oplećku, bijeloj tkanoj marami zavezanoj na tjemenu glave. Na nogama i muški i ženski nose opanke.

Pri samoj žetvi ruke i noge su štitili od oštre strvi suknenim oplatama tzv. lačicama. Po zimi svakidanja oprava se nadopuni i čarapama, fuseklama, žene obuku i žensko štrikano špencle a cure veste i deblje portketske suknje. Prestankom žetve pomalo već miriši na jesen.

Dani od Petrova bivaju kraći, a prvi sveci koji navješćuju jesen govore o tome. Dan Preobraženja Gospodnjeg (6. kolovoza) govori da se mijenja i gora i voda, pa se više ne valja kupati vani, a bostan više nije tako dobar jer se Sveti Lovro (8. kolovoza) u njega pomokrio.

Osim ratarskih kultura domaći živalj vodio je brigu i o voću i vinovoj lozi. Prve šljive dozrijevaju već koncem srpnja, one kasnije u rujnu, pa se sakuplja moba za taj isto tako naporan posao. Pečenje rakije i posao oko toga nije se bitno izmijenio do danas, samo što se nekada moglo naći više poslenika.

Vinogradi su bili zasađeni na brdu sve dok nisu zakonskim regulativama poništeni, jer su takse prema državi za uzgoj vinove loze bile prevelike. Na slično se pokušavalo svesti i pečenje rakije, pa ljudi pamte vremena kada su se kazani pečatili, a rakija se pekla kradomice. Navještaj berbe grožđa je blagdan Svete Klare (12. kolovoza) jer se nekada isključivo pilo vino i rakija a u narodu kažu "Sveta Klara grožđe šara". Prava jesen dolazi najavom - Gospa mala jesen prava. Osim berbe kukuruza, pripreme drva za zimu, oni koji su smislili spremaju i svatove

Svatovi su se traćili u kući, u velikim zadružnim sobama, rijetko u društvenim prostorijama. Mlada se obuče u zlato ili suknju i bluzu od rips svile, poveže dukate oko vrata a na noge obuje lakovane sandale.

Muški uzvanici obuku nošnje, svečanije, onako kako tko može, a cure u pletenici, porketskim ili štofanim suknjama obuvene u cipele ili sandale sa povezanim dukatima oko vrata. Slično se obuku i snaše samo glavu uvežu u crven-svilu. One snaše koje pripljavaju jelo za svatove zovu se kuvačice.

Cura koja se uda, nova mlada, sutradan poslije svatova mora ustati rano, povezati glavu u zlataru sa kukmom, zlataru zakititi ružicama i sa dva čapljina pera. Obuče finiju svečanu rubinu (nikako zlataru) i na nju obuče svilenu suknju. Do polovine podvrne suknju da se vidi rubina, opaše i svilenu kecelju - zapreg.

Jesen zna biti do prvih zimskih mjeseci topla i lijepa pa to stari nazivaju i bablje ljeto. Crkveni je god 4. listopada a uoči toga dana je i marveni godišnji sajam. U crkvi je svečano, tri su Svete mise, ide i staro i mlado, a to sve uljepšavaju i šatre (tezge) sa raznim slasticama, licitari, ringišpili, sladoledari u čemu Gradište ima dugogodišnju tradiciju te nešto mlađe generacije mogu pamtiti i slastičarnu na Rajinom čošku koju i danas održava na malo izmještenoj lokaciji - kako ga djeca zovu čika Nafi.

Danas je kirbaj, šarenilo plastike i tehničkih nepotrebnih igračaka, gotovo ništa nije ostalo od onoga što pamte stariji. U vremena poslije Drugog svjetskog rata vlasti su često rastjerivale vašarđije, Cigane svirače, Cigane sa medama i sve ono što je veselilo puk i djecu jer je to bilo za njihovo poimanje neprilično; kako zbog velikog okupljanja tako i zbog vjerske prožetosti tih događaje. Pa ipak svatko je imao u kući pečenku, kolača, narod je išao u crkvu i hvala Bogu da smo tvrde šije te nas ne mogu slomiti nikakve ideologije.

Oni koji su nam branili i tumačili da to ne valja, kradomice su djecu krstili u crkvi i u dubini duše su ipak ostajali Kršćani, jer za izdvajanje od svoje vjere i naroda kad-tad stiže naplata. Ostali smo postojani u našoj vjeri, tradiciju i običaje ne smijemo izbrisati iz sjećanja, trebamo dapače održavati i vratiti iz zaborava sve ono što nam je drago, ono sa čime su generacije iza nas živjele i opstajale. Vratimo u naše kuće knjigu jer čitalo se puno i prije, čitaonica je bilo i privatnih i društvenih. To je baština koju moramo obnoviti i održavati i nikada zaboraviti.